Politika straha i sukoba: Rat je bio juče

Piše: Sead Omeragić

Međunarodni faktor u BiH se ponaša prema situaciji u državi kao da je u pitanju sudbinsko očuvanje pat pozicije. Danas je stanje status quoa postalo ključni strateški cilj i stranaca i političke pozicije. Drži vodu dok međunarodni majstori odu. Nažalost, majstori iz međunarodne zajednice sve manje drže vodu.  

Stanje u BiH nažalost podsjeća na ratnu pozadinu. Naime, određene političke opcije poput SNSD-a i HDZ-a prijete podjelama države i ratovima. Nekadašnji vojni sukobi metaforički su se prebacili u političku sferu.

Jedan paralelan svijet devedeset drugoj godini napunjen je ratnim pokličima političkih opcija. O ratnim huškanjima domaćih političara funkcioneri međunarodnih institucija uporno šute, smatrajući ih predizbornim prevarama i igrama straha. Ako će glasači prihvatiti te ratne pokliče i glasati, tu neće biti ni izbora ni političke prevare.  

Sudeći prema sadašnjem ponašanju Evrope prema Bosni, stvari se vraćaju na već viđeno. Slučaj brutalnog uništavanja Mehanizma za međunarodne sudove, nasljednika Tribunala u Hagu, i to preko francuskog sudije Antonetija, koji je sve pripremio za oslobađanje Ratka Mladića, pokazao je kakve su sve igre moguće protiv ove države.   

Treba se podsjetiti na te paralelne svjetove. Premda su francuske vlasti bile jasno određene protiv BiH, francuski novinari su tokom rata hrabro i odano branili Bosnu i Hercegovinu, njenu cjelovitost i multietničnost.  

Andre Michel, čuvena francuska sociologinja, predvodila je slobodu francuskog žurnalizma dok je zlo od 92. do 95. uništavalo BiH. Ona je Dejtonski sporazum nazvala „javnom pohvalom zakona sile i etničkog čišćenja“, dodajući da je taj sporazum „diplomatska verzija etničkog čišćenja“. Bosna je danas rastrgana apsurdima ovog sporazuma, koji zloupotrebljavaju politički lufteri.    

Francuski novinarka  Claire Trean je zapisala je 1995., dok su pregovori u Dejtonu trajali: „Sporazum uvažava sve što se činilo i što je bilo dopušteno tokom četiri godine, iako međunarodno pravo to odbija a zapadnjački moral to smatra zločinom protiv čovječnosti, jer se Europa prije pedeset godina zaklinjala da nikada neće dozvoliti da se tako nešto pojavi na njenom tlu.“  

„Amerikanci su imali jasne namjere u ovoj krizi, ali su pustili Evropljane da im se umiješaju u posao i stvar će završiti loše po Bosnu i Hercegiovinu.“  

Milošević je smatran jedinom dovoljno jakom političkom ličnošću, „sposobnom da drži pod kontrolom ovaj dio Balkana. Jedino tako se može objasniti što je prije svega Evropa dopustila vojskama Srbije i Hrvatske i paravojnim ustaškim i četničkim formacijama komadanje Bosne, čak i po cijenu da postanu saučesnici zločina“. 

Evropa danas hladno gleda na prikrivenu saradnju Srbije i Hrvatske, premda je svakome jasno da njihove skrivene namjere otvoreno provode puslušni Čović i Dodik.  

Činjenica je, međutim, da se bosanski patrioti tretiraju kao treća strana ovog za strance jednakostraničnog trougla. Baš kao što je nekada David Oven „jedino vršio pritisak na bosansko vođstvo da potpiše (Vence – Owen) plan, za koje su svi prisutni u Ženevi, rekli da je to bilo tajno prekrajanje Bosne i Hercegovine, već ranije dogovoreno između hrvatskog predsjednika Tuđmana i srbijanskog predsjednika Miloševića“, tako ležerno međunarodni faktori prihvataju novu verziju političkog Karađorđeva.   

Francuski analitičar Remi Ourdan je decembru 1995. napisao da se neutralnost evropskih jedinica UNPROFOR-a  svodila na činjenicu da „artiljerac koji opkoljava grad, snajperista koji drži dječije glave na meti, da bi pokazao da je jedino rješenje etnička podjela, vrijedi isto onoliko koliko i mladi vojnik koji se bori za odbranu Sarajeva, sa idejom o multietičnosti Bosne i Hercegovine“.

Ovo Ourdanovo ratno zapažanje moglo bi se preseliti u današnje stanje Bosne i Hercegovine u kojoj su neprijatelji vlastite države, kojima je cilj podjela, jednako važni ili važniji od bilo kakvog građanskog koncepta država, u kakvim demokratski i civilizirano uživaju Evropljani.

Phillipe Koulisher, svjedok je stanja u BiH i autor mnogih tekstova o tragediji naše zemlje. U maju 1993. prenosi izjavu francuskog generala UN-a Philippa Morillona o ubistvu ministra Hakije Turajlića: „Mora se računati s takvim postupcima revolta kod Srba kad se radi o Turcima“. 

U Le Mondu od 3. aprila 1993. Ronny Brauman je rekao da je Morillona čuo u Sarajevu da je rekao kako zamjera bosanskoj vojsci što izaziva ljutnju kod Srba, odgovarajući na artiljerijsku vatru i druge pucnjave. Za Morillona su Bosanci krivi što se brane i tako iritiraju Srbe. Nešto slično se može primijetiti i danas.

Nismo samo Turci za Srbe, nego i za neke međunarodne faktore. Bilo kakvo spominjanje anacionalne politike i građanske Bosne biva problematizirano kao da ta mogućnost nije dio Ustava BIH. Sadašnji predstavnici međunarodne zajednice nikada se nisu jasno izjasnili o građanskoj BiH. Oni o tome mudro šute i vjerovatno misle identično Draganu Čoviću. Preciznije Franji Tuđmanu koji u Stenogramima u stotinama navrata građansku BiH nazvao „islamskom državom“. Šta je onda građanima BiH, prije svega Bošnjacima, rješenje i izlaz iz tog apsurda?   

Ako danas strani službenici u bosanskom loncu preporuče domaćim političarima da se dogovore, oni time ostavljaju prostor za one koji ne žele da se dogovaraju. Takvi žele BiH predstaviti kao zemlju u kojoj su nemogući bilo kakav dogovor i rješenje. Stavljanje svih strana u istu ravan govori da je pat pozicija jednaka ustupcima upravo onima koji rade protiv BiH.

Međunarodna zajednica u BiH je prihvatila gotovo ratnu strategiju u ovom miru Bosne i Hercegovine. Neprijatelji ove države ponašaju se kao da se rat jučer završio i da tek sada u međusobnim pregovorima ili na predstojećim izborima treba pronalaziti rješenja za ovu državu. Koja bi to država bila stavljena u takvu fatalnu situaciju.

Treba napomenuti, da međunarodni faktori traže ili bolje reći očekuju da stanje u BiH srede političari koji su na crnim listama, sa optužnicama za korupciju i brojnim sudskim procesima, koje su oslobodili njihovi pravosudni puleni, a koji ne prestaju pričati o secesiji ili nekakvim mogućim ratnim sukobima. Da li ti šefovi međunarodnih institucija iskreno misle da u ovakvim okolnostima izbori mogu biti slobodni i demokratski?