ZAVNOBiH je univerzalna deklaracija o ljudskim pravima

Piše: Doc. dr. Benjamina Londrc

U historiji postoje događaji koji ostaju u narodnom pamćenju zauvijek, postoje njihovi odrazi u sadašnjost iz koje ih možemo analizirati samo s divljenjem i poštovanjem. Među takve u Bosni i Hercegovini, bez sumnje, spada i Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH, održano 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić gradu. 

Na tom historijskom zasjedanju vijećnici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i proglas narodima BiH o punoj ravnopravnosti svih Srba, Hrvata i Muslimana. Na oslobođenim područjima uspostavljao se mehanizam nove lokalne vlasti - narodnooslobodilački odbori i mjesne komande.

Rezolucijom, usvojenom na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, što se tiče državnog uređenja, u skladu sa opredjeljenjem naroda, odlučeno je da se odbaci monarhija i stvori federativno uređenje republikanskog oblika. Pravni osnov odluka ZAVNOBiH-a je u rezoluciji i odlukama AVNOJ-a i zakonima i odlukama koje je donijelo predsjedništvo AVNOJ-a između Drugog i Trećeg zasjedanja. Pravna valjanost dokumenata Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a sastoji se u tome što je ZAVNOBiH faktički postao najviši organ vlasti u BiH (iako u dokumentima stoji da je vijeće vrhovno političko predstavništvo)! 

Pored pravnog osnova, vijećnici ZAVNOBiH-a su dobili pravo da predstavljaju narod BiH i da u njegovo ime donose odluke. Time je utvrđen predstavnički karakter ZAVNOBiH-a,  ali po zadacima koji su mu dati Rezolucijom, Vijeće je najviši organ narodne vlasti. Predstavnici naroda, 274 delegata, od kojih 173 vijećnika ZAVNOBiH-a, dobili su mandat od naroda za organe narodne vlasti na demokratski način. 

ZAVNOBiH je na prvom zasjedanju formalno konstituisan kao političko predstavništvo NOP-a BiH, premda je realno djelovao kao njen vrhovni organ vlasti. Tek nakon Drugog zasjedanja, ZAVNOBiH se potpuno konstituisao kao vrhovni organ vlasti, Predsjedništvo ZAVNOBiH-a kao izvršni organ (uz donošenje propisa koji se odnose na društveni život) i odjeljenja kao organi uprave (uz mjere oko privrede, zdravstva i slično). Stvarni primjeri o aktivnostima ZAVNOBiH-a dokazuju mu i de iurei de factostatus najvišeg zakonodavnog organa vlasti u BiH. Premda dokumenti Prvog zasjedanja i kasnije odluke Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, kao i zakoni i odluke Predsjedništva ZAVNOBiH-a između Drugog i Trećeg zasjedanja nisu bili novi ustav, bili su pravno valjani dokumenti i temelj federalne BiH. 

Zbiljska vrijednost osnivanja ZAVNOBiH-a je u tome što je utemeljio i porodio najblistavije vrline zajedništva i solidarnosti naroda BiH, te u krajnjem, legitimirao nastavak „borbi za bratsku i slobodnu, ravnopravnu zajednicu svih naroda“. Rezolucijom ZAVNOBiH-a, kao osnovnim dokumentom Zasjedanja dato je pravo narodu BiH da uredi svoju zemlju onako kako to odgovara njegovoj volji i interesima. Određeni su dalji zadaci Vijeća, ocijenjena vanjska i unutrašnja politička situacija, ukazano na nepovoljan položaj BiH u Kraljevini Jugoslaviji. Između ostalog, istaknuto je da „narodi BiH ne žele više povratak starog stanja koje je dovelo do naše nesreće“. Izražena je zahvalnost vojsci koja je „spasila naše narode od uništenja i udarila čvrst temelj njihovom bratstvu i srećnijoj budućnosti“. 

Poslije dvije i po godine herojske borbe, dvije trećine BiH bilo je oslobođeno, a osnivanjem ZAVNOBiH-a kompletiran sistem organa narodne vlasti - od lokalnog do najvišeg nivoa. O značaju tih događaja, na osnivačkom kongresu KP BiH Đuro Pucar je rekao: „Sa prvim zasjedanjem ZAVNOBiH-a i drugim zasjedanjem AVNOJ-a udaren je temelj današnjoj Narodnoj Republici BiH. Naša partija na čelu naroda ulagala je velike napore kako bi do kraja dovela izgradnju naše Republike“.

Odredbe o ljudskim pravima ispisane u aktima ZAVNOBiH-a usvojene su i proklamovane prije sličnih akata Ujedinjenih nacija kao što su „Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka“ iz 1948. godine, „Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima“ iz 1966. godine i „Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima“ iz 1966. godine. To samo po sebi govori o kvalitetu donesenih akata ZAVNOBiH-a.

U Rezoluciji ZAVNOBiH-a, tačka 4, načelo samoopredjeljenja i ravnopravnosti naroda je glasilo: „Narodi BiH stvaraju u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije novu Demokratsku Federaciju Jugoslaviju slobodnih i ravnopravnih naroda, u kojoj će biti zajamčena puna ravnopravnost svim njenim narodima. Narodi BiH, u zajednici sa drugim narodima Jugoslavije, zajedničkim naporima kroz oružanu borbu za slobodu i nezavisnost izvojevali su pravo da urede svoju zemlju onako kako to najviše odgovara volji i interesima i njih samih i svih naroda Jugoslavije“.

Atlantska povelja: „Pravo je svih naroda da izaberu oblik vladavine i da savremena prava kao i pravo upravljanja samim sobom, budu vraćena..“ Ova načela prihvaćena su i u Povelji Ujedinjenih Nacija u članu 1 na prvom zasjedanju u San Francisku. 

U Rezoluciji ZAVNOBiH-a, tačka 4, načelo suvereniteta je istaknuto: „Narod BiH danas predstavlja jedino Zemaljsko Antifašističko vijeće Narodnog oslobođenja za Bosnu i Hercegovinu i Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, kao vrhovno političko predstavništvo svih naroda Jugoslavije, koje oličava bratstvo naših naroda i nepokolebljivu volju da izgrade ravnopravnu Demokratsku Federativnu Jugoslaviju.

Narode BiH, kao i ostale narode Jugoslavije, može predstavljati danas u zemlji i pred inostranstvom jedino AVNOJ i vlast koja iz njega proizilazi.“ Vezano za to, u Rezoluciji, tačka 3 ZAVNOBiH-a se ističe: „Narodi BiH odriču svako pravo tzv. Londonskoj vladi da ih predstavlja i govori u njihovo ime.“ 

Načelo suverenih prava, kao i prava upravljanja samim sobom prihvaćeno je i u Atlantskoj povelji, član 3 i u Povelji UN, član 2, sprovedeno kroz usvojene dokumente ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a (odluka ZAVNOBiH-a da „prenese svoje suvereno pravo predstavljanja pred inostranstvom na AVNOJ“). Odluke ZAVNOBiH-a išle su i dalje, te je na drugom zasjedanju, 1944. godin,e usvojena Deklaracija o pravima građana (ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata, ravnopravnost žena i muškaraca, sloboda vjeroispovijesti, sloboda dogovora...), dok je u Povelji UN-a, član 3 garantovano „poštovanje prava čovjeka i osnovnih sloboda za sve, bez obzira na rasu, spol, jezik ili vjeru“. 

Sve ovo govori o odlukama ZAVNOBiH-a kao jednom od svijetlih primjera u historiji međunarodnih odnosa. Usvajanje i provođenje prava i to u ratnim uslovima i prije nego što su ih donijeli važni međunarodnopravni subjekti zaista pokazuje perspektive i u sadašnjosti. 

Bez sumnje, iskustva iz prošlosti doprinose izgradnji bolje sadašnjosti. Iskustva nam mogu pomoći da postanemo onakvi kakvi bismo trebali biti, da iskoristimo bezuvjetnu i neospornu potporu koju nam pruža historija sa ciklično aktualiziranim bosanskohercegovačkim problemima. Pri tome ne smije biti nakane zagađene mržnjom bilo koje vrste; ona mora izazvati ravnotežu i sigurnost, olakšavajući složenost života BiH unutar stvorenog. 

Mi jesmo Bosanci i Hercegovci koji žive u ovom vremenu, u ovom trenutku, u ovom svijetu i u ovom mjestu i mi moramo proživjeti dato iskustvo i dato naslijeđe. Opažajući pozitivne događaje, njegujući suštinske vrijednosti, otvaramo put prema budućnosti, duboko zapisanoj u našoj bosanskohercegovačkoj historiji.

Autorica teksta je namlađa doktorica prava u BiH. Radi kao asistentica na Pravnom fakutetu Univerziteta u Zenici, zatim kao viša asistentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Travniku,te kao gostujuća viša asistentica na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu.