Balunović: Srbija negiranjem genocida u Srebrenici čini najveću štetu vlastitom narodu

Piše: Haris Ljevo

Politolog Filip Balunović u intervjuu za novinsku agenciju Patria kazao je kako današnja Srbija ne želi prihvatiti istinu o genocidu u Srebrenici, jer to kvari „sliku Srbije kao nasljednice junačke Srbije kroz vijekove“.

Balunović je u intervjuu govorio o današnjem stanju u Srbiji, BiH, Evropi, krizi ljevice u regionu i Evropi i drugim stvarima.

Filip Balunović rođen je 1987. u Beogradu. Po struci je politikolog i teoretičar. Osnovne studije je završio na Fakultetu Političkih nauka u Beogradu, master diplomu iz oblasti međunarodnih odnosa i evropskih studija je stekao na Evropskom institutu u Nici, master diplomu iz oblasti ljudskih prava i demokratije na Univerzitetu u Sarajevu i Univerzitetu u Bologni, a trenutno je doktorant na Scuola Normale Superiore u Firenci.

U oktobru 2014. godine objavio je knjigu Bilješke sa slobode. Uređuje i vodi blog "Levo smetalo", bavi se proučavanjem političke filozofije, marksizma, teorije politike, međunarodnih odnosa, eurointegracija i političke ekonomije. Izvršni je urednik Le Monde Diplomatique Srbija.

NAP: Prije nekoliko dana bili bili ste jedan od rijetkih intelektualaca koji je reagovao na negiranje genocida u Srebrenici od strane premijerke Srbije Ane Brnabić. Kako je moguće da 23 godine od rata još uvijek zvanična politika Srbije nije u stanju prihvatiti činjenice i presude koje je izrekao Međunarodni sud pravde? 

BALUNOVIĆ: Srebrenica se ne uklapa u san o “modernoj Srbiji” kao nasljednici čojstva i junaštva Srba kroz vijekove. Od raspada Jugoslavije, elite u Srbiji se bore da naprave Srbiju kontinuiteta sa Srbijom prije socijalizma. U tu svrhu organizovan je čitav jedan diskurzivni ali i običajni aparat. U Srbiji je na snazi završna faza invencije jedne nove tradicije koja bi zacementirala državnost Republike i sliku o izuzetnosti jednog naroda. Dijelovi naslijeđa oko kojih postoji sporenje u društvu se izbjegavaju i akcenat je na dijelovima koji imaju ujediniteljski potencijal.

Sve se manje, na primjer, govori o antifašističkoj borbi jer su vidjeli da postoji jedan ozbiljan otpor javnosti oko rehabilitacija kolaboratorskih snaga u tom ratu. Umjesto Drugog svjetskog rata, akcenat je na Velikom ratu. Snimaju se filmovi, organizuju ceremonije i slično. Godišnjica završetka Prvog rata je samo puka koincidencija. U tom smislu, Srebrenica kvari tu sliku o srpskom narodu kao velikom i važnom. To svakako nije slučaj samo u Srbiji. Sve ostale zemlje u okruženju kopaju po naslijeđu ne bi li dovršili svoje “snove o naciji”. Bosna ili Hrvatska (takođe Kosovo) ipak, imaju jednu komparativnu prednost u odnosu na Srbiju jer mogu da svoje “tisućljetne” snove o naciji nadopune narativom o “oslobodilačkom ratu” i herojskoj borbi iz ratova devedesetih. Ti narativi mnogo su snažniji i učinkovitiji u legitimizaciji tranzicijske pljačke od ovih davnijih.

Zato Srbija ne priznaje Srebrenicu, zato što i ona hoće da se, zajedno sa ostalima “ugradi” u posljednje ratove. Oni misle da bi genocid počinjen od strane pripadnika srpskog naroda bacio sjenku na sve bitne ličnosti od Karađorđa i Vojvode Mišića naovamo. Ono što oni ne shvataju jeste da upravo negiranjem genocida čine najveću štetu svom narodu i čine svoje historijske velikane i vojskovođe taocima Ratka Mladića i ostalih zločinaca. Umjesto da se ponosi Kočom Popovićem i Dimitrijem Tucovićem, Srbija se danas sa ostalima u regionu utrkuje ko će oprati više fleka iz devedesetih, a nema tog Arijela koji to može da učini.       

NAP: Grupa mladih iz Inicijative za ljudska prava iz Srbije zaradila je prijave zbog protesta protiv promocije knjige osuđenog ratnog zločinca Veselina Šljivančanina, Ministarstvo odbrane podržava izdavanje knjige još jednom zločincu Pavkoviću, koja je nedavno promovisana na Sajmu knjiga u Beogradu. Kakvu poruku Srbija šalje ovakvim pojavama svojim susjedima? 

BALUNOVIĆ: To vam je opet dIo tog istog šizofrenog poduhvata. Nije samo problem to oko osuđenih ratnih zločinaca. Nekada vodeći ljudi političke mašine koja je vukla konce u Srbiji devedesetih godina danas su njena siva eminencija. Ovaj jedan je predsJednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan, ime mu je Milorad Vučelić. Ovaj drugi, Baki Anđelković je direktor najslušanijeg radija, treći predaju po univerzitetima, četvrti gostuju po tribinama vladajuće stranke. Da ne grIJešimo dušu, to zaista nisu vodeća mjesta u državi, na Kosovu zločinci sjede u vladi, na primjer.

Međutim, važno je reći da u Srbiji postoji, baš kao i u svim drugim zemljama, jedan kontinuitet sa devedesetim godinama. Miloševićevsko naslijeđe mnogo je prihvatljivije nego socijalističko, iako će nacionalistička Srbija (od Vuka Draškovića do Boška Obradovića) reći da je Milošević nastavak socijalizma, a 2000. godina prekretnica i raskid sa socijalističkim naslijeđem. To što njegovi ljudi danas sjede u vladi (Dačić, Vulin), a njegovi zločinci iz prikrajka bivaju obasuti poštovanjem i ugodnim društvenim i ekonomskim statusom, govori u prilog tome da je Milošević početak ovoga što imamo danas, a ne neki produžetak socijalizma.  

NAP: Kako ocjenjujete današnje stanje u srbijanskoj opoziciji i na koji način se ona može organizovati da bi pobijedila Aleksandra Vučića? Ili bolje pitanje, da li je to u ovom trenutku uopšte moguće? 

BALUNOVIĆ: U ovom trenutku to nije moguće i neće biti bar u narednih pet do deset godina, ako hoćemo da budemo baš optimistični. Vučić je pasivizovao ekstremno desnu opoziciju jer je iz nje i sam ponikao. Potkupio ju je, nagodio se sa njom, pozapošljavao je po vladinim uredima ili im jednostavno napravio nevladine organizacije koje su produžena ruka vlasti. To smo mogli da vidimo sa ovom „Nacionalnom avangardom“ u kojoj sjede neka lica koja su mi dobro poznata sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Tada, prije desetak godina, bili su najgori studenti i neofašisti, danas su „mladi koji hoće da pomognu svojoj zemlji“. 

Što se političke opozicije tiče, ona pokušava ponajviše da napadne Vučića sdesna jer vjerovatno osjeća da postoji dobar dio desnih birača u Srbiji kojima je Vučić postao neprihvatljiv zbog zaokreta ka centru.Onda imate tu potpuno suludu situaciju u kojoj Vojislav Šešelj proziva jednog od lidera današnjeg Saveza za Srbiju, predsjednika Dveri Boška Obradovića da je „Ljotićevac“. Drugim riječima, zadnje vrijeme je došlo kad se četnici raspravljaju oko toga ko je „pravi četnik“. Kao da je i klerofašiste i neofašiste zahvatio sindrom ljevice. Šalu na stranu, nije Savez za Srbiju samo Obradović, tu su i Đilas, Jeremić, Stefanović...Jeremićeva partija zove se „Narodna partija“ i paralela sa brojnim desnim „narodnjačkim“ partijama širom Evrope je jasna, od Austrije do Skandinavije. Problem je što su to ksenofobne i poprilično daleko desne partije. Tu je i ova malo „građanskija“ opozicija predvođena Sašom Jankovićem. Nikakav program, puno elitizma i neutemeljenog samopouzdanja. Ja sam tu potpuno saglasan sa Vučićem koji kaže, „možda ću ja nekad pasti s vlasti, ali ova opozicija sigurno neće biti ta koja će me skinuti“.

Sa druge strane, opozicija je nekad do te mjere satanizovana u tabloidima da se ponekad i sažalite. Srbija je jedna porobljena zemlja, kojom vlada interesni konglomerat oko SNS-a. U Srbiji je problem što se politički prostor polarizuje i opredjeljuje „za“ i „protiv“ autoritarne vladavine SNS-a. To ostavlja jako malo prostora za sistemskiju i suvisliju kritiku sistema koji je autoritarnu vladavinu iznjedrio. To je ne samo praktični, već i konceptualni problem. Zato je Srbija vjerovatno najstabilnija katastrofa od svih naših eks-jugoslovenskih katastrofa.        

NAP: Zemlje regiona (BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija) opredijelile su se za ulazak u EU, ali čini se da taj proces ide jako sporo. Kada možemo očekivati da ove zemlje napokon budu primljene u članstvo? 

BALUNOVIĆ: Nekoliko puta sam govorio o tome da je ulazak u EU jedna banalna stvar. To više nije ista tvorevina kao prije desetak godina. „Evropske vrijednosti“ danas postaju baš one kojih smo se mi u regionu nagledali i naslušali u prethodnih tridesetak godina. Odgovor na desne vjetrove iz EU je u jednom jakom eks-jugoslovenskom lijevom bloku, ne u članstvu u EU.

NAP: U BiH su prije nešto više od mjesec dana održani izbori. Kako ocjenjujete rezultate tih izbora i šta možemo očekivati u narednom periodu kada je politička situacija u BiH u pitanju? 

BALUNOVIĆ: BiH je zatočena, ali za razliku od Srbije nju nije zatočio jedan čovjek već njeno ustavno ustrojstvo. Kad lanci malo olabave tu su Zagreb i Beograd kao garanti dejtonske tamnice da ih pritegnu. Nedavno održani izbori u BiH pokazuju svu skučenost manevarskog prostora u bosanskom kontekstu. Najbolje što može da se desi je da makar jedan od tri člana Predsjedništva ne bude etnonacionalista. To se dogodilo sa izborom Komšića i uz sve ograde od manjka sadržaja njegove politike u prošlosti, Komšić je i dalje simbolički važan za bosanski kontekst.

U RS-u se pokazalo da je Dodika moguće uzdrmati, čak i pomalo uplašiti. To su pokazali protesti “Pravda za Davida”. Međutim, to je sav manevarski prostor koji tamo u ovom trenutku postoji. Moguće ga je malo zastrašiti, ali se onda on ponaša još bahatije i svoj mafijaški aparat stavlja u punu pripravnost. Taj aparat u RS-u funkcioniše manje kao sredstvo političke agitacije, a više kao sredstvo zastrašivanja, uslovljavanja i prijetnje. Slično je kao u Srbiji. Što se tiče Federacije, opet je sva bijeda tamnice zvane “Dejtonska BiH” prikazana kroz pregovore o vladama u Sarajevskom ili Tuzlanskom kantonu i na nivou Federacije. Pokazalo se da SDA može biti ugrožena jedino ako je ugrozi neko ko je dovoljno etabliran iznutra. To se dogodilo sa Dinom Konakovićem, koji je sad jezičak na vagi za formiranje vlade Sarajevskog kantona bez SDA, a kako se priča vrlo moguće i vlade Federacije.

Tužno je da SDA ne može da padne pod pritiskom popularnih protesta kao 2014., a može kad jedan njen bahati funkcioner odluči da može još više da se bahati ako izađe iz stranke i osnuje svoju. Tužno je što kad gledate postizborni duel Konakovića i Efendića pomislite kako biste da vam neko uperi pistolj u glavu i kaže “biraj”, najvjerovatnije rekli “pucaj”. Ne možete se pošteno radovati ako neko uspije da zbaci SDA. Dok trepnete eto Fahre Radončića u vlasti, dok ponovo trepnete shvatite da “građanske” opcije, poput Naše stranke ili DF-a, bukvalno ne znaju šta će od momenta kad se završi slikanje. Ne znaju na koju bi stranu krenuli, frljaju se floskulama o EU i NATO, ali jednostavno u BiH je, kao što rekoh, manevarski prostor je toliko skučen da ih ne možete ni kriviti pretjerano.   

NAP: Jedna od glavnih tema kojima se bavite je stanje ljevice u regionu i u Evropi. Kako danas možemo ocijeniti stanje na lijevoj političkoj sceni u zemljama regiona? 

BALUNOVIĆ: Ponovno oživljavanje političke ljevice u regiji je tek u povoju. Najdalje se otišlo u Sloveniji, u Hrvatskoj se nešto radi na lokalnom nivou u Zagrebu. Srbija i dalje čeka na političku ljevicu, ali je prije toga potrebno da ova razruđena društvena lijeva scena shvati da sebi previše daje na značaju i da nema više vremena za međusobne nesuglasice. Makedonija je tamo gdje je Srbija bila 2000., smakli su Gruevskog, izbjegli građanski rat za dlaku poslije raskrvavljenih glava u Sobranju. Zaeva su međutim, s pravom već prozvali „Zajeb“.

Njegove ekonomske politike već su oprobane u regionu i unakazile su ga. Politički, Zaev radi neke stvari koje su u datom kontekstu važne, održavanje mira između Albanaca i Makedonaca, dogovor oko imena sa Grčkom. Zaev ipak nije ljevica, a nezgodno je što je talas protesta protiv Gruevskog sadržao lijeve elemente koji su ili intergrisani u današnju vladu ili su skrajnuti i znatno oslabljeni. Kosovo je takođe zavezano za sukob sa Srbijom, pa je svaka politika koja se ne bavi „neprijateljem“ već ljudima koji na Kosovu žive, za sad, osuđena na propast. Crna Gora, opet, nije država, to je preduzeće. Stvari se dakle, pomjeraju tu i tamo, ali je radijus kretanja i dalje vrlo limitiran.  

NAP: Kako je moguće da se ljevica u zemljama regiona našla u jako teškom stanju ako znamo da je bivša Jugoslavija imala jedan od najjačih antifašističkih pokreta u Evropi u Drugom svjetskom ratu? 

BALUNOVIĆ: Tako što antifašizam nije bio pogodan za pljačku kroz primitivnu akumulaciju kapitala. Umjesto toga, fašizam je tu dosta pogodniji.

NAP: Posljednjih godina svjedoci smo rasta desničarskih stranaka u evropskim zemljama koje otvoreno šire mržnju, ksenofobiju, islamofobiju. Kako se oduprijeti takvim politikama?

BALUNOVIĆ: Evropi se sa svakom ekonomskom krizom događaju isti ili vrlo slični trendovi. Proglasili su pobjedu liberalne demokratije, rekli da je sa ideologijama svršeno, rekli da nam ostaje samo da uživamo u prosperitetu. Onda je došla ekonomska kriza, pa naplata za neoimperijalističke i proksi ratove po Bliskom istoku u vidu izbjegličke i migrantske krize.

Naravno da su se povampirile neke snage iz prošlosti, one za koje smo mislili da su poražene u Drugom svjetskom ratu. Sada, kao ni tada, liberali nisu u stanju da sa njima izađu na kraj. Sa njima je na kraj izašla socijalistička i komunistička ljevica, koja je opet, od njih najviše i stradala. Danas nam, kao i u svakom drugom momentu rasta fašizma, treba lijevi odgovor na njega. Pomagati liberalnom centru da “spasi što se spasti može” od liberalnih institucija i društvenih normi, neće donijeti dobro ni ljevici ni Evropi u cijelini. Ovoga puta, liberalna Evropa mora da podrži radikalno lijevu Evropu ako hoće da spasi čitav kontinent od likova poput Salvinija, Štrahea ili Le Pen.  

NAP: Jednom ste rekli da se današnja Evropa više boji radikalne ljevice nego radikalne desnice. Zašto je to tako? 

BALUNOVIĆ: Zato što im Orban kvari imidž, ali im i dalje radi posao. Tsipras je prije četiri godine prijetio da pokrene talas nezadovoljstva širom Evrope koji bi im potpuno pokvario posao, a možda poboljšao imidž. Posao je ipak, oduvijek bio važniji od imidža.