Piše: Nermina Alihodžić Usejnovski
Bilo je to 2000. godine, nekoliko godina poslije rata koji nas je podijelio u geta. Iako u mom selu ima nekoliko porodica katolika, nisam imala priliku s njima slaviti Božić. To se dogodilo kad sam imala 17 godina i bila treći srednje. Za nekoga ko živi u Bosni to je kasno, ali ako uzmemo u obzir ratni i poslijeratni period, onda je bar razumljivo.
Dakle, bili smo treći srednje kada je u naš razred došla povratnica, katolkinja, mada je to nama bila potpuno nevažna informacija. Bili smo oduševljeni kako samo djeca znaju biti kada dođe novi učenik, uvijek se foliraju oni učenici u čiji je razred došao novi učenik. Tako je bilo i sa III2, Ekonomske škole u Konjicu te 2000. godine.
Došla je ona; lijepa, pametna, društvena, a mi dragi i tolerantni. Ramazan je i mi postimo, a kako je i ona odrasla u ratom getoiziranom prostoru, kao i mi, nije znala ništa o ramazanu i stalno nas je propitkivala o tome. I mi smo nju propitkivali, do u detalje nam je prepričavala kako se ljudi ispovijedaju i šta radi nedjeljom u crkvi.
Ramazan je bio u decembru, kratak dan pa su skoro svi postili, i ona se, družeći se s nama, suzdržavala od hrane i pića. I, došao je i taj dan. Vrijeme je za Božić. Pozvala nas je, a mi se rado odazvali.
Međutim, imali smo jedan problem. Navečer nismo mogli jer nemamo prijevoz, a po danu ne možemo jer postimo. I tada smo se sjetili genijalne ideje, idemo na Božić na iftar. Njeni su se pripremili kako se vjerovatno samo na Božić pripremaju, odmah su nam napomenuli da su vodili računa o namirnicama i da slobodno možemo sve jesti.
Došli smo, pozdravili se i svi zajedno čekali zvuk ezana sa obližnje džamije i gledali kada će se upaliti svjetla na njoj.
I bi iftar.
I bi Božić.
Nikada neću zaboraviti miris te sarme i tih kolača... Mirisali su na iftar, mirisali su na Božić, mirisali su na Bosnu, jedinstvenu i ponosnu.
Moj prvi Božić je postao punoljetan, a ima li danas punoljetnih koji nisu slavili Božiće i Bajrame. Bojim se odgovora.
Sretan Božić!