Senada Kreso za Patriju: „Malo znanja je opasna stvar“

Razgovarao: Sead Omeragić

Na listama je akreditiranih prevodilaca engleskog svih evropskih institucija, zatim u UN-u, Haškom sudu i Svjetskoj banci,  State Departmentu, pa su iza nje desetine hiljada sati simultanog i konsekutivnog prevođenja širom svijeta. Glavni posao bilo je prevođenje knjiga koje su, uglavnom, govorile ili na bilo koji način imale vezu sa Bosnom i Hercegovinom. Sa engleskog i na engleski je prevela brojne eseje, kratke priče, poeziju...    

Preveli ste više od 40 djela za čitaoce u Bosni i Hercegovini, a onda i desetak djela ovdašnjih autora na engleski jezik. To je ogroman posao i nezamislivo važan za jednu kulturu. Namjerno počinjem razgovor o tome koliko su u BiH svjesni šta znači vaš divovski rad na promociji BiH i njene kulture?   

Kreso: Ja o svome radu - još manje o sebi - ne razmišljam na taj način i u tim kategorijama. Volim svoju profesiju. Volim izazove s kojim me ona stalno suočava, bilo da sam angažirana na nekoj konferenciji, u prevodilačkoj kabini, gdje vas svaki govornik - sa svojim jedinstvenim načinom razmišljanja, stilom izlaganja, jasnoćom i nejasnoćom misli, koherentnom ili, što se bolno često dešava, nekoherentnom rečenicom – baca, kako ja volim reći, u svojevrsno minsko polje.

Prirodno, još je veći izazov prevoditi knjige jer to podrazumijeva nastojanje da se u drugi jezik prenese ne samo tekst sam, već i cijeli korpus autorovog iskustva i spoznaja, utemeljenih u njegovom obrazovanju, kulturi iz koje dolazi, pogledu na svijet, uvjerenjima, da se u drugi jezik prenese jedan sasvim drugačiji  univerzum. Moja je sreća da većina autora čija sam djela prevodila živa pa sam ih mogla konsultirati kad bi mi se desilo da mi smisao neke njihove sintagme, rečenice ili odlomka izmiču.

A što se tiče recepcije onog što sam dosad uradila, meni je jedino bitno da sam doprinijela da se neke za Bosnu važne knjige mogu čitati na bosanskom jeziku. I da imaju čitaoce.

Društveno priznanje, pohvale ili nagrade -- pretpostavljam da u svom pitanju na to ciljate - shvatam kao svojevrsne društvene grimase i do njih mi nije stalo. Svjedočila sam naručivanju pohvalnih prikaza knjiga i namještanju nagrada za prevode, koji su znali itekako ”zadeverati” stručnjake i lektore da bi se uopće mogli objaviti, da bi mi to bilo važno. Ne zaboravite da mi živimo u vremenu u kojem su sve vrijednosti naizvrat okrenute, i u kojem se čak i diplome kupuju. Zabrinula bih se za svoj rad da se neko našali pa odluči dodijeliti mi kakvu nagradu.      

Kada sam davne 1998. dobio na poklon knjigu Tarika Alija „Sjene narova drveta“, čitao sam je kao opčinjen. Bilo je neke magije koja me je danima držala unutar tog svijeta i kad sam je sklopio i otišao za svojim poslovima. Prijatelju koji mi je poklonio knjigu priznao sam da me još opsjedaju slike iz tog svijeta Andalusa. Njegov odgovor je bio: To ti je prevod Senade Kreso...    

Kreso: Neobična je priča o tome kako je došlo do bosanskog prevoda ”Sjena narova drveta”. Na tu sam knjigu slučajno nabasala na polici stana u Londonu u kojem sam boravila 1994. godine zajedno sa Sarajevskim gudačkim kvartetom. U Englesku smo tada otišli kako bi Sarajevski gudači održali seriju koncerata. Mene je tadašnji britanski ambasador zamolio da pođem s njima kako bih im prevodila, našla im se pri ruci, i kratko ih predstavljala publici pred koncerte. ”Sjene” sam pročitala u dahu, za jedan dan i noć. Omađijana, kao i vi, jer to je bila priča o Bosni, o nama, o mojoj staroj majci, o mojoj rodnoj kući iz koje pamtim jedno narovo drvo  – o mome Mostaru koji je u to vrijeme bilo osuđen na nestanak. Baš kao što je na nestanak bio osuđen, i nestao svijet El Andalusa, Garnate (Granade) i Alhambre.

O autoru, Tariqu Aliju, nisam ništa znala. Znala sam, srećom, novinara koji ga je dobro poznavao i koji mi je dogovorio susret. Mora da sam bila veoma uvjerljiva iznoseći Tariqu razloge zašto knjiga mora biti prevedena na bosanski i zašto je baš ja želim prevesti jer njegov mi je agent sutradan poslao pismo u kojem mi je prepustio vremenski neograničeno autorsko pravo za bosansko izdanje. To prepoznavanje, tu identifikaciju s junacima ”Sjena” očito doživi svaki naš čitalac. Nema drugog objašnjenja jer knjigu su dosad objavila tri izdavača a ja sam prestala brojati ponovljena izdanja. Buybook je, kao posljednji u nizu, ”Sjene” objavio u sklopu Tariqovog petoknjižja koje kazuje priče o odnosu muslimana i svijeta, ili prije, svjetova koji ih okružuju. Opsesivne Tariqove teme koja je istovremeno toliko aktuelna da na ključni način definira svijet u kojem živimo. 

Ima, čini mi se, još jedno objašnjenje za ovu zaista posebnu recepciju ”Sjena”: u procesu rada na prevodu shvatila sam da jezik prevoda mora biti arhaični bosanski jezik jer je sličnost sudbine El Andalusa i Bosne naprosto vukla na tu stranu. Mnogi meni poznati i nepoznati čitaoci su mi govorili kako ih se to posebno dojmilo – jezik njihovih nana i deda. Bio je to, čini mi se, jedan sretan amalgam priče i jezika prevoda kojim je ona ispričana.

Tu istu čaroliju u moći prevođenja sam osjetio i kod vašeg prevoda knjige „Ljubi bližnjega svoga“, autora Pitera Maassa, dobitnika Pulitzera. Onda je došla jedna od najzanimljivijih knjiga u mojih zadnjih deset čitalačkih godina „Krvnikov trag“ od Juliana Borgera, naravno u vašem prevodu. Saznaju li autori koje prevodite koliko njihova djela činite zanimljivim i moćnim? A kako onda reaguju na tu činjenicu?

Kreso: Izdvojili ste knjige o našoj bliskoj prošlosti koje su i meni jako važne. Knjigu ”Ljubi bližnjega svoga”  smatram jednom od najboljih knjiga o nedavnom ratu. Knjiga Juliana Borgera otkriva nam zakulisne igre vezane za rad Haškog tribunala i za hapšenja ratnih zločinaca: To su nevjerovatne, katkad gotovo fantastične priče o lovu na te zvijeri rata, koji se, sasvim razumljivo, odvijao skriveno od naših očiju.

U odgovoru na vaše pitanje reći ću samo da su mi svi ”moji” autori ostali prijatelji i da se s većinom redovno čujem i viđam. To mi je svojevrsna potvrda da ih nisam iznevjerila.

U dvije prošle godine uslijedili su vaši prevodi djela Eda Vulliamyja „Rat je mrtav, živio rat“ i knjige koju upravo čitam „Nasilje kao generativna sila“, autora Maxa Bergholza, koja je u BiH privukla pažnju i u međuvremenu osvojila i neke svjetske nagrade. Obje knjige govore o historiji i etničkim zločinima. Jednom ste rekli da je prevod najtemeljitije moguće čitanje i razumijevanje jednog djela. Ako je djelo potresno čitaocu, pitam se kako li je prevodiocu, koji to mora razumijevati i preživljavati najdublje.  

Kreso: Neke svoje prevode, poput knjige Lare Nettelfield i Sarah Wagner ”Srebrenica nakon genocida“,  ”Grobnice” Gillesa Peressa i Erica Stovera ili, iz sasvim drugih razloga, romana ”Izum samoće” Paula Austera doslovno sam odbolovala. Srećom, za tu bolest ima lijeka. I ljekara.  Sa iskustvom tog stanja, koje ja zovem ”post-partalna depresija”, uspjela sam se svaki put izboriti, koliko god da je bilo mučno. I ne samo to, već sam razvila teoriju da je to stanje u mom slučaju rezultat svjesne odluke mozga i uma da se pritaje i povuku u sebe kako bi se oporavili od traume i obnovili za nove zadatke.  

Uvijek sam se divio prevodiocima, posebno poezije. Prevođenje, ustvari prepjevi  Ogdena Neša od Dragoslava Andrića mi je bilo kao otkrivanje novog svijeta. Isto tako prepjevi njemačkih pjesnika od Branimira Živojinovića, prije svih velikog Rilkea. Prevođenje je tu gotovo kao kao neko novo autorstvo. Nedavno sam pravio intervju sa dragim čovjekom, velikim prevodiocem  Ivanom Ivanjijem, koji je u međuvremenu uspješno ušao u književnost, sa zanimljivim djelima o rimskim carevima. Poželite li i vi nekada da napišete neko svoje, vlastito djelo.

Kreso: Nikad, ni na tren. Kad naučiš čitati knjige s užitkom – ali i kritički - kad znaš razliku između dobre i loše knjige, onda znaš i vlastitu mjeru i ograničenja. Previše se papira ionako troši na loše knjige, svake godine se u svijetu proizvede na hiljade naslova koje ja zovem smećem jer sam uvjerena da bi bolje bio iskorišten kao toalet-papir, dok je istovremeno šuma sve manje, da bih i ja davala doprinos tom uništavanju planete - kako fizičkom tako i duhovnom.  

Da li imate spoznaju koliko se uopšte u BiH čita, koliko je to u odnosu na  druge balkanske narode, a koliko u odnosu na Evropu?  

Kreso: Teško mi je praviti poređenje sa zemljama našeg regiona jer nemam uvid u to koliko se tamo čita. Znam, doduše, da se u Hrvatskoj i Srbiji više objavljuje nego kod nas. U odnosu na svijet, mi čitamo poražavajuće malo. Naročito mladi. Oni misle da to nije cool. Isto je sa obrazovanjem. Zato i imamo nepismene, nemušte novinare i pravnike, kojima je jezik sredstvo rada. Vjerujte, znam o čemu govorim jer kad dobijete tekst koji je neprevodiv, jasno je da je on sam po sebi besmislen. Stalno ponavljam da je to naš najdublji i najteži problem. Zato što se nikad ne može previše naglasiti važnost obrazovanja, kako za pojedinca tako i  za društvo. Zato što pitanje obrazovanja - i čitanja, odnosno nečitanja knjiga – ima dugoročne konsekvence.  I zato što je, kako davno reče engleski pisac Alexander Pope,  ”A little learning is a dangerous thing” ili, kako se pogrešno navodi ”A little knowledge is a dangerous thing”. Malo učenja/znanja je opasna stvar!