Pogled iz Ljubljane i Sarajeva: Ludi potezi hrvatskih političara  

Pišu: Novica Mihajlović, Delo (Ljubljana, ) i Armin Aljović, Patria (Sarajevo)

Posmatrajući iz ljubljanske perspektive dinamičnu obavještajnu aktivnost Hrvatske SOA-e u regiji, većina slovenskih građana čini se nekako zapanjena vlastitom naivnošću. Kako lako smo se u nekoliko desetaka godina mira uspavali u vjeri da živimo u prijateljskom susjedstvu. Sve države koje graniče sa Slovenijom su članice Europske unije. Sve, osim neutralne Austrije, su također vojne saveznice u NATO savezu. Zašto bi dobri susjedi i saveznici prisluškivali jedni druge ako imaju zaista dobre namjere jedni prema drugima? 

Odnosi Slovenije sa južnim susjedom se u svakoj prilici, kako to dolikuje diplomatsko-političkoj retorici, opisuju kao „prijateljski sa nekim otvorenim pitanjima“. Ljude na obje strane granice vežu čvrste i dugogodišnje prijateljske, porodične, poslovne i prije svega emocionalne veze. U ruralnim dijelovima Slovenije, gdje godinama pobjeđuju desničarske i svim „južnjacima“ nenaklonjene stranke, najglasnije se sluša hrvatska estradna muzika, pije i plače se uz zvuke dalmatinskih klapa. 

Opštu blagonaklonost Slovenije i Slovenaca prema Hrvatskoj lijepo ilustriraju hrvatske turističke brojke, dvomilionska Slovenija iz godine u godinu se plasira u sam vrh država po broju noćenja. Turizam je privredna grana, koja daje kruh Hrvatima, i Slovencima to ne smeta. Slovenski ministar odbrane i u prošloj vladi ministar vanjskih poslova Karl Erjavec ima vikendicu na hrvatskoj obali. I baš u vrijeme dok je on bio ministar vanjskih poslova, dva slovenska arbitra su uhvaćena, kako u nezaštićenom telefonskom razgovoru diskutiraju o presudi arbitražnog suda o granici između Slovenije i Hrvatske prije nego što je sud donio konačnu odluku.

Podaci, koje je SOA dobila prisluškivanjem, bili su iskorišteni da se opovrgne kredibilnost odluke arbitražnog suda. Tu odluku EU i Slovenija smatraju obavezujućom dok je Hrvatska odbacuje zbog narušenog kredibiliteta. Zbog toga Hrvatska Sloveniji i dalje onemogućava slobodan pristup otvorenom moru, a Slovenci se i dalje čude, kako i zašto im susjedi sa 1.200 otoka i hiljadama kilometara obale komplikuju život oko par kubika mora. 

Slovenija je u posljednjih nekoliko dana morala naučiti nekoliko poražavajućih lekcija. 

Lekcija broj 1: Slovenska obavještajno sigurnosna agencija SOVA lošija je od Hrvatske SOA-e, dok SOA radi svoj posao, SOVA zapanjeno čita bosanskohercegovačke časopise i iz njih uči šta i kako to radi konkurencija. 

Lekcija broj 2: Ako dobar susjed izgleda kao dobar susjed i naizgled se ponaša kao dobar susjed, to ne znači nužno, da i jeste dobar susjed.

Lekcija broj 3: Uvjerenje da se Slovenije balkanska posla i posljedice već odavno zaboravljenih balkanskih ratova ne tiču, varljivo je. Rat je završen, ali se nastavlja drugim sredstvima i koliko god Slovenci sami sebe lagali da ih se Balkan ne tiče, uvijek ih Balkan brutalno uvjeri da to nije tako.

‘HRVATSKA NA DVA FRONTA’

Može se reći da Hrvatska vodi obavještajni rad na dva fronta; onaj u Sloveniji i onaj u BiH. Premda je prošlo tek nešto više od godinu dana otkako je 29. novembra 2017. godine UN-ov Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu Hrvatsku kaznio zbog učešća u ratu u Bosni i Hercegovini tokom devedesetih godina, zvanični Zagreb i dalje nastavlja destabilizirati i susjeda sa svoje druge strane, sa kojima dijeli oko 1.000 kilometara dugu granicu.

Vodeća politička partija u Hrvatskoj HDZ, koju je osnovao prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, nastavila je voditi rat protiv Bosne i Hercegovine, ovog puta ne tenkovima kao devedesetih već obavještajnim i diplomatskim putem. 

Loše ponašanje Hrvatske ne samo da su prepoznale njene prve komšije, već na 'hladni rat' Zagreba prema Sarajevu upozoravaju i nezavisni novinari i intelektualaci u Hrvatskoj, ali i neki bivši hrvatski dužnosnici, poput nekadašnjeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, ili predsjednika Ive Josipovića, bivše hrvatske premijerke Jadranke Kosor i drugih. 

Zagreb, zapravo, ima dva nivoa politike prema Bosni i Hercegovini - premda predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković govore o važnosti jačanja demokratskih kapaciteta u Bosni i Hercegovini, u praksi rade protiv te zemlje. Tokom nekoliko posljednjih službenih putovanja Grabar-Kitarović je o Bosni i Hercegovini govorila kao o leglu radikalizma, dok su mediji sada otkrili i pokušaj Hrvatske obavještajne agencije da vrbuje bh. državljane koji bi nelegalno prevozili oružje preko bosanskohercegovačke teritorije. Da tako nešto nije spriječeno, bio bi to ogroman teret oko vrata za ionako krhku Bosnu. Također, Hrvatska kao članica Europske unije već neko vrijeme koristi svoju poziciju u Briselu da bi bosanskohercegovačke vlasti prisilila na izmjene Izbornog zakona na način koji bi doveo do jače etničke podjele u zemlji. 

Takav odnos Hrvatske prema BiH ne samo da šteti Bosni i Hercegovini i njenim građanima, već i samoj Hrvatskoj nanosi štetu. Hrvatska se našla na udaru Europe kada je nakon presuda za ratne zločine u BiH odbila priznati da je Hrvatska sudjelovala u tim zločinima, dok je britanski The Guardian premijera Andreja Plenkovića nazvao prvim europskim premijerom koji je podržao ratnog zločinca Slobodana Praljka.

Kada bi Hrvatska pomogla Bosni i Hercegovini da postane dio Europske unije, onda bi se granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske na neki način izbrisala, pa bi Hrvati iz BiH i Hrvati iz Hrvatske živjeli kao u jednoj zemlji, dok bi cijeli region postao stabilniji i sigurniji. Usprkos tome, Hrvatska blokira svaki pokušaj da Bosna i Hercegovina postane zemlja sa jakim institucijama spremna provesti EU reforme. 

Uzrok takvog neprijateljskog djelovanja Hrvatske prema BiH može se tražiti u više izvora; slaba i neperspektivna Bosna i Hercegovina Hrvatskoj omogućava da zadrži imovinu Bosne i Hercegovine koju je uzela za sebe nakon raspada bivše Jugoslavije (riječ je o milijardama eura); zvanična hrvatska politika i dalje želi nastaviti izvlačiti milione eura iz proračuna Republike Hrvatske pod izgovorom pomoći bosanskim Hrvatima, dok taj novac u Bosni i Hercegovini nestaje bez traga pored nijemog i korumpiranog bh. pravosuđa. Također, ne treba zaboraviti da Hrvatska bilježi porast ustaštva. Političari se takvoj radikalnoj glasačkoj publici mogu približiti samo negacijom svega što je drugo i drugačije. Ali, pitanje je gdje će sve to skupa odvesti i Hrvatsku i cijeli region.

‘VOLIMO SVOJE SUSJEDE’

Šta bi sve hrvatska vlast iz afere sa Bosnom i Hercegovinom i Slovenijom mogla naučiti ili trebala naučiti, ne znamo. U svakom slučaju mogla bi se zapitati, kako „uspješnim“ akcijama svojih obavještajaca doprinosi boljem životu svojih građana? Koliko podnošljiviji je život u Hrvatskoj, ako Slovencima ne daju dostup do otvorenog mora ili Bosancima i Hercegovcima pravo na stabilnu zemlju? Hoće li zbog toga više mladih perspektivnih ljudi odlučiti ostati u Lijepoj našoj umjesto da bježe trbuhom za kruhom po cijeloj Europi? 

Hoće li se hrvatska vlast sve to zapitati, ne znamo, ali mi se možemo legitimno pitati; koliko bogatije društvo bi mogla Hrvatska postati ako bi svu energiju, usmjerenu u minorne sporove sa susjedima/komšijama, usmjerili u poboljšanje života svojih ljudi? Mi kao susjedi, koji volimo svoje susjede i rado im svako ljeto nosimo svoj novac, svakako želimo da Hrvatska ostane lijepa zemlja i da je ne napuste svi divni i pametni ljudi zbog ludih poteza njenih političara.