MUHAREM CERO Vatikanski debakl Dodikove etno-reprezentacije 

Piše: Muharem Cero 

Medijska najava, a potom institucionalna potvrda posjete Milorada Dodika Vatikanu i papi Franji unijela je u politički i medijski prostor niz kontroverzi. Trajala je od petka do Velikog petka. Nizala su se odgonetanja ciljeva sastanka, protokolarne validnosti, načina organizacije same posjete, lobističkih prstiju u njoj i niz drugih.

Ne manju kontroverzu prati i sam događaj kao i njegovo tumačenje. Stavovi o istom su najčešće određeni izvorom i potrebom dokazivanja očekivanih ciljeva, što uključuje i vlastitu percepciju, pa i spin umijeća. Biće da je cijelu stvar dobro prepoznao Inoslav Bešker, novinar iz Vatikana, rekavši: „Ovo nije događaj od međunarodnog značaja… on može da služi Miloradu Dodiku za lokalnu upotrebu u vlastitom narodu (srpskom) i bh. entitetu Republika Srpska.“

U protokolu Milorada Dodika je bio susret sa papom Franjom i razgovor sa državnim sekretarom kardinalom Pietrom Parolinom. Susret s Papom i sadržina razgovora je već bio polje kontroverze tumačenja. Naime, Dodik njegovom minutažom određuje i značaj pa ga smješta u trajanje dvostrukom uobičajenom protokolu (45 minuta u odnosu na stvarnih 32 minute). Biće da je cijelom razgovoru dužinu diktirala jezička barijera i potreba prevođenja.

Izjave o sadržaju razgovora sa Papom, po Dodiku kreću se od zbivanja u Šri Lanki, tragedije na Novom Zelandu, potrebi očuvanja svjetskog mira, uspostavi dijaloga na putu kanonizacije kardinala Stepinca, domu za stare u Banja Luci, obnovi crkve u Petričevcu, restituciji, pa do odnosa katoličke crkve i BiH.

Saopćenje Vatikana bitno reducira pobrojane teme i u suštini ih svodi na potrebu pomirenja u BiH i zaštitu individualnih prava svakog pojedinca.

I ovaj Dodikov spin je imao za cilj vlastito pozicioniranje u njemu nepripadajuću državničku funkciju i nesrazmjeran međunarodni utjecaj osobe na crnim listama i prononsiranog negatora genocida i protivnika Haškog tribunala.

Za sada manje je znano o sadržini Dodikovog razgovora sa glavnim tajnikom Vatikana, kardinalom Parolinom. Položaj glavnog tajnika je izvršno-operativne naravi i on u smislu cjelokupne posjete ima poseban značaj. Teme ovog susreta su po Dodiku bile: uspostava vlasti u BiH, izmjena izbornog zakona, teška pozicija Hrvata katolika u BiH i potreba da oni na svim razinama vlasti sudjeluju na temelju pariteta, a za drugo za sad nije znano. Sudeći po pobrojanom valja očekivati da će pravi stavovi domaćina posjete biti vidni tek sa odgođenim dejstvom kakvo je to i inače prikladno specifikumu Vatikanske državnosti.

Dva Dodikova cilja posjete ipak nisu postigla očekivane učinke. Dodik nije uspio deblokirati vlastitu izolaciju u ozbiljnom zapadnom svijetu, a što potvrđuje i izostanak medijske propraćenosti ovog događaja u svim zapadnim zemljama. Uostalom tome je i potvrda izostanak pozivnice za berlinska zbivanja.

Drugi Dodikov cilj je također doživio diplomatski debakl. Uvođenje u javni prostor principa etničkih reprezentacija kao načina formiranja vlasti i u krajnjem oblika suživota, a što je na matrici priželjkivane konfederalizacije Bosne i Hercegovine ovoga puta ostalo je pred vratima Papinske biblioteke. Željka Cvijanović, predsjednica bh. entiteta Republika Srpska je ipak od očekivane druge zvijezde srpske reprezentacije postala tek protokolarna pratilja Milorada Dodika. I ovoga puta joj je bila namjenjena uloga slična onoj na navodnoj Trampovoj inaguracionoj večeri. Diplomatski debakl Dodik naravno neće priznati, a Papin dar je bio tek biber po pilavu njegovom porazu.