EDIN URJAN KUKAVICA Ramazan je!

Piše: Edin Urjan Kukavica

Ramazan je. 

U narednih nekoliko kolumni prepričat ću vam, koliko to bude u mojoj moći, nekoliko priča o ljudima, događanjima i pojavama čiji su glavni likovi ljudi, ali i životinje. Lošim ljudima, bili oni glavni ili sporedni likovi priča neću spominjati imena da ne bi oni koje po osobinama prepoznate u ovim pričicama rekli: „To su priče o nekim zaboravljenim ljudima iz davnih vremena“, jer nisu. Loši ljudi i ružne osobine su loši ljudi i ružne osobine bez obzira na vrijeme, prostor i okolnosti. A dobre ću spomenuti i po imenu i po djelu, jer dobri ljudi i lijepe osobine su dobri ljudi i lijepe osobine za sva vremena. Allah, Uzvišeni, u Kur'anu Časnom, u suri Hud, govori Svome Poslaniku i Miljeniku, Muhammedu (mir neka je s njim i njegovim): “Sve povijesti o poslanicima koje ti pripovijedamo zato su da time očvrsnemo srce tvoje, jer u njima ti Istina stiže, pouka i opomena za pravovjerne.” Počet ćemo kako i priliči, Bismilom, jer: „Ako ptica djela, kad hoće da poleti, zaboravi da se Boga hvalom sjeti, krila zalud širi, cilju ne može da stigne, već će pasti da se nikad ne podigne.“

Ramazan je. Provedite ga u društvu dobrih, odabranih robova Allahovih, a ako ne znate ko su neka vam kao uputa posluži predaja koja se prenosi od Allahovog Poslanika Muhammeda (mir neka je s njim i njegovim), koji je, kad ga je jednom neko upitao: „Koga mogu smatrati najboljim prijateljom?“ odgovorio: „Onoga ko ti pomaže (ko ti se pridruži) kada spominješ Boga i onoga koji te podsjeti na Boga kada Ga zaboraviš“ - reče Poslanik. „A koji prijatelj je najgori?“ upitaše dalje. „Onaj koji te ne pomaže (koji ti se ne priduži) kad spominješ Boga i koji te ne podsjeća na Boga onda kada Ga zaboraviš“ - odgovori Poslanik. „A ko je najbolji od svih ljudi?“ „Najbolji od svih je onaj koji kada ga pogledaš - sjetiš se Boga“ - odgovori Allahov Poslanik Muhammed.

Hazreti Džunejd (sveta bila Tajna njegova), kaže: “Kazivanja šejhova o znanju i postojanoj spoznaji su vojska među vojskama Allaha, Uzvišenog. Kad ovladaju nekim srcem, poraze i protjeraju iz njega svoje protivnike – strast i tlapnju.“ A Pir iz Herata ili, na lijepom bosanskom jeziku Starac iz Herata – Abdullah Ensari (neka je Allah zadovoljan njime), oporučio je svojim drugovima: “Zapamtite kazivanja koja budete čuli od nekog među šejhovima. Ne budete li to mogli, pamtite makar njegovo ime, kako biste od toga imali koristi.” Jer, u predaji se kaže da će Allah, Uzvišeni, sutra, na Danu Velikoga Suda upitati svog postiđenog, griješnog roba: “Jesi li poznavao tog i tog učenjaka i arifa u toj i toj mahali?” “Jesam”, odgovorit će ovaj. A onda će stići odredba: “Zarad poznanstva s njim ti je oprošteno!” 
Zasigurno, jedna od najpoznatijih ličnosti svih priča koje muslimani širom svijeta prepričavaju već stoljećima je Nasruddin-hodža, alim i arif iz 13. stoljeća kojeg će historija upamtiti i spominjati kao neodoljivog šereta i veseljaka kojemu ni danas nema premca. Pričice su kratke. Ako ćete mene poslušati na pričice koje budete čuli nećete se samo nasmijati, nego ćete o svakoj makar malo porazmisliti i iz malo riječi kojima su zapisane i ispričane izvući pouku jer koliko god su se ljudi smijali Nasruddinu on se, čestiti, sigurno smijao i slađe i češće.

Nasrudin-hodža je cijeli dan radio na polju. Bio je umoran, znojan, odjeća mu je bila prašnjava, a cipele blatnjave. Budući da je postio ramazanski post bio je i vrlo gladan. Međutim, akšam se bližio i Nasrudin je znao da će uskoro moći utažiti glad. Najbogatiji čovjek u naselju pozvao je sve na iftar u svoj dom te večeri. Nakon završenog posla, Nasrudin je procijenio da će, ukoliko ode kući da se presvuče, zakasniti na iftar. Smatrao je da je bolje da  ide i u prašnjavoj odjeći nego da zakasni. Stoga se zaputi bogataševoj kući maštajući o ukusnoj hrani koja ga je tamo čekala. Kada je stigao, bogataš mu je otvorio vrata. Pogledao je sa prezirom na njegovu prašnjavu odjeću i prljave cipele, a potom bez ijedne riječi dobrodošice naišaretio mu je da uđe te se žurno udaljio od njega. Nasrudin priđe gomili ljudi koja je bila odjevena u najbolju odjeću. Na trpezi se nalazila raznovrsna ukusna hrana, od slanih do slatkih jela.

Iako je žurio da stigne što prije na iftar sva mjesta su bila već popunjena, a niko se nije trudio da mu napravi mjesto kako bi sjeo. Zapravo, niko ga nije ni ponudio da jede. Morao je da dohvaća hranu preko ljudi kako bi se bar nešto našlo na njegovom tanjiru. Niko nije ni razgovarao s njim. Kao da uopšte nije ni prisutan. Zbog takvog stava prisutnih Nasrudin nije osjećao slast hrane koju je jeo, tako da je nakon par zalogaja odlučio otići. Požurio je kući i presvukao se u svoju najbolju odjeću, što je uključilo i jedan prekrasan kaput. Nasrudin se, zatim, vratio nazad na iftar. Ovog puta domaćin ga je dočekao sa velikim osmijehom na licu. „Uđi, uđi“, srdačno mu se obratio. Nakon što je ušao u prostoriju, ljudi su mu počeli mahati i zvati ga, želeći da sjedne upravo kraj njih da jede.

Nasrudin je tiho sjeo. Uzeo je hurmu, pažljivo ju je spustio u džep kaputa i rekao: „Jedi, kapute, jedi.“ Zatim je uzeo komad hljeba, stavio ga u džep i rekao: „Jedi, kapute, jedi.“ Tako je Nasrudin nastavio da hrani svoj kaput svakojakom ukusnom hranom.

Uskoro su svi u prostoriji zabezeknuto gledali u Nasrudina pitajući se šta to radi. Domaćin priđe i upita: „Nasrudine, šta to radiš? Zašto tako postupaš?“
„Pa, kada sam došao prvi put na ovaj iftar u svojoj staroj radnoj odjeći, nisam bio dobrodošao. Niko nije sa mnom razgovarao. Ali kad sam obukao ovaj kaput, iznenada me svi toplo dočekuju. Tako sam shvatio da nisam ja taj koji je dobrodošao, već moj kaput. Pravo je onda da njemu dam da jede.“

Ramazan je. 

Molim Allaha, Uzvišenog, da nam omogući i pomogne da ga ispostimo onako kako će On (Uzvišen je On!) biti zadovoljan, da ga ispunimo iskrenim i predanim ibadetom i da ono što od nimeta njegovih u njemu steknemo prenesemo u ostatak godine.