Demokratura klerokratije (1)

Piše Edin Urjan Kukavica

Sve što se u Bosni i Hercegovini čini “reda radi” ili tek “da se odradili” ili da se zadovolje sve strane(!) unaprijed je osuđeno na površnost, propast ili latentnu opasnost izazivanja opće opasnosti ili je pak, riječ o gafu(?) na rubu diplomatskog incidenta. Pritom, ne mislim na naše političare koji su odavno izišli iz svih normi racionalnog ponašanja, čak ni na (bez ikakvog objašnjenja) odgađanje / otkazivanje susreta sa zamjenikom pomoćnika državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država MP, niti na posjet Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH MD predsjedniku Mađarske VO, pa ni na klanjanje dženaze u odsutnosti za BiH potpuno nebitnog Egipćanina MM… Ustvari, mislim na sve to zajedno i pojedinačno u kontekstu Bosne i Hercegovine i njenog mjesta u društvu normalnih zemalja, država, nacija… da ne spominjem članstva u EU ili, ne daj Bože NATO-u…

U preambuli Ustava Bosne i Hercegovine poimenice se pobrajaju međunarodni akti i dokumenti na kojima je naš Ustav zasnovan. Ako aksiomatski prihvatimo tvrdnju da je riječ o najvišim dosezima i dometima ljudskog uma u domenu očuvanja i zaštite ljudskih prava isto tako (aksiomatski) prihvatamo i činjenicu da ima ljudi kojima se ništa od toga ne sviđa, ili im se sviđa manji ili veći dio, ali i onih koji se prema svemu na ovome svijetu – obavezama kao i odgovornostima – odnose kao prema „švedskom stolu“: uzimaju i konzumiraju samo ono što im se sviđa i onoliko koliko im je potrebno i dovoljno... Doduše, ovo je tema za poseban tekst.
S jedne strane, življenje u uređenoj ljudskoj zajednici podrazumijeva povinovanje pravilima i zakonima koji se nužno ne moraju poklapati, podudarati pa čak ni ličiti na ona koja su ljudi uspostavili u svojim životima. S druge strane, socijalne konvencije su nešto bez čega društveni život nije zamisliv u prihvatljivom socijalnom, kulturološkom i civilizacijskom okviru.
Gdje je razdjelnica između nužnog i prihvatljivog, neophodnog i potrebnog, nametnutog i željenog, „međunarodnih“, „civilizacijskih“, „kulturoloških“ i religijskih, vjerskih i vjerozakonskih pravila... pitanja su na koja će sve vjerske zajednice, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i globalno morati – ako već nisu – potražiti odgovore i tamo gdje ih trenutno nema.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nikako nije niti može biti izuzetak.
Središnja i osna institucija muslimana u Bosni i Hercegovini, organizacija iz 19. stoljeća, bez značajnijih rekonstrukcijskih i up-to-date intervencija u proteklih preko stotinu godina, u posljednjih tridesetak godina najintenzivnije u svojoj historiji posvećena je samoj sebi. Zanemarujući privremeno najozloglašeniju kletvu svih južnoslavenskih naroda: dabogda se o sebi zabavio! želeći vjerovati da se ni slučajno nije primila nečiji vapaj na koji su se ljudi oglušili, iz najbolje namjere sugeriram da neko – prvi među jednakima prije svih – u sadašnjosti počne razmišljati o budućnosti ne samo ustanove kojom rukovodi, nego i svih muslimana koji u njega i u ustanovu gledaju kao u jedino svjetlo u posvemašnjem mraku u kojem živimo.

Politički moćnici otrgnuti sa bilo kakve moralne uzde odavno ne predstavljaju nikakav primjer dobrih i pravednih vladara koji najprije sebe, a potom i sve oko sebe, ograničavaju u bilo čemu, dozvoljenom ili nedozvoljenom, ni po svjetovnim ni po vjerskim regulama. Te stoga, ali i zbog činjenice da su dio problema (citat ST) oni ne mogu biti subjektom nikakvih rješenja. I to nije nikakva tajna; svim je jasno da se izabrani narodni predstavnici mogu dogovoriti samo o svojim prinadležnostima i beneficijama, dok se sve ostalo predstavlja nepremostivim provalijama ili makar tunelima za čije je saniranje potrebno stostruko više vremena nego za izgradnju novih. 
Isto tako, nije nikakva tajna da veliki broj religioznih ljudi pa i vjernika, za moralno stanje narodnih izaslanika i nacionalnih tribuna krive vjerske službenike i to po nekoliko osnova koji bi se – svi – mogli svesti pod dvije odrednice: zato što se predstavljaju vjerskim, a ustvari su službenici... 
Zlobnici bi rekli da je upravo u tome problem: vjerski se ravnaju po jednim pravilima, a službenici po drugim... te, dok se ova dva kompleta pravila ne uravnoteže oni – svi – će koristiti zakonski vakuum.

Kakogod bilo kakvo generaliziranje i uopćavanje nije dobro po nenabrojivom mnoštvu osnova tako ni pretjerani ekskluzivizam i bilo čime motivirana selektivnost nisu i ne mogu niti smiju biti ni kriterij ni hvalevrijedni instrumenti (pro)cjenjivanja nečije – bilo čije – individualne vrijednosti i doprinosa dobrobiti čovječanstva(!). 
U tom smislu, ako niko drugi onda Islamska zajednica mora znati da nije bitno ko je reis nego šta (reis) radi ako ni zbog čega drugo onda zbog one „narodne“: radi šta hodža govori, a ne radi šta hodža radi! A ako je to nedovoljno onda...
Naravno da postoje pravila koja ne podliježu ni svijetu ni vijeku te, iako nisu dogme jesu stupovi o kojima se ne raspravlja. No, ako smjelo ustvrdimo da ti dokumenti nisu u skladu sa bilo kojim svjetonazorskim i / ili vjeroispovjesnim kompletom pravila (po) kojima bismo mi u Bosni i Hercegovini trebali definirati i regulirati svoj individualni i kolektivni odnos prema svijetu, vremenu, historijskom trenutku, međunarodnim konvencijama, cvijeću i drveću... nije li to pokazatelj da je (došlo) vrijeme, ukoliko imamo namjeru živjeti u zajednici naroda koja se „ravna“ po usvojenim konvencijama – slagali se mi s njima ili pak, ne – za interdisciplinarno suočavanje sa stvarnim svijetom u kojemu živimo, sa realnostima 21. stoljeća koje ne možemo ignorirati. Svjesno rizikujući svetogrđe po ljudskim mjerilima (jer, zna se ko može i smije raspravljati o svemu, a ko o ničemu), zašto ne (po)razmisliti i o širokom i obuhvatnom dijalogu vjerske i svjetovne uleme pa, zašto ne, i ponekog laika... možda i među njima ima nekoga koga bi Uzvišeni mogao nadahnuti dobrom i korisnom misli koja bi mogla poslužiti kao ideja za iznalaženje srednjeg puta?! 
Naime, kako god više nema majki koje mogu poroditi cijelo čovječanstvo i kako god nema ljudi u čiji je um i na čije srce Uzvišeni spustio nezamisliva (sa)znanja i ljubav prema svemu stvorenome... tako kako god svo znanje svijeta ne stane u jednu glavu, kako god sva ljubav ne stane u jedno srce... usuđujem se reći da su naše pojedinačne glave premale da bi Uzvišeni svo znanje svijeta stavio samo u jednu ili samo u nekoliko njih; a ni srca nam nisu prevelika, ni biološki ni ontološki... Načelno, ako hoćete dogmatski, Bog zna, a nama je dato samo malo znanja...

Iznalaženje srednjeg puta nikada nije bilo niti će ikada biti jednokratan, kratkoročan lahak posao. Previše je pitanja i previše problema, a premalo odgovora i još manje rješenja. Odnosno, prikladnim rječnikom: previše je stvari gurnuto pod sedžadu, gotovo da je postala nestabilna za svoju osnovnu svrhu: činjenje sedžde stvarnom Vladaru i Gospodaru.
Drugim riječima, donekle je razumljivo da se izabranim izaslanicima ne može prići, što od tjelohranitelja što od toga da ih je nemoguće vidjeti na pijaci ili supermarketu... oni, očigledno imaju puno razloga da se ne kreću među svijetom koji ih je izabrao. Ali, nedopustivo je da dedo sa Obhođe ne može prići svome Reisu... A ne može.
I ako mi dopustite slobodu, razgovor, dogovor i jedinstven stav koji mora predstavljati konsenzus uleme / učenih jedini je način da se dženaza u odsutnosti bilo kome konsenzualno klanja u svim džamija u zemlji i iseljeništvu, a ne samo u tri gradske sarajevske... pa ko hoće, bujrun. To je jednokratno, narod bi rekao pehlivansko rješenje: da se zadovolji forma, a da se ne zalazi u suštinu... Ali, nije fair! Ako smo zajednica, onda smo zajednica, ako smo islamska, onda smo islamska... jedinstveni, konsenzualni i jednoglasni; i to treba jasno staviti do znanja svima i svakome i u vezi sa zekatom i u vezi sa dženazom, makar i u odsutnosti iako bi se i o ovim „u prisutnosti“ imalo šta progovoriti. I u vezi sa migrantima! I ista pravila moraju važiti za sve, i za političare, i za tajkune i za običan puk. 
No, ako smo pak, samo nešto ili nismo ništa od toga... onda imamo ozbiljan problem koji napose ne potrebuje nego, zahtijeva ozbiljan razgovor svih kojih se trenutno stanje i budućnost muslimana i Bošnjaka u Bosni tiče. Osim ako Novi Pazar nije samo prvo odmorište na onom autoputu za Anadoliju. Jer ako je tako, a i to se od nas krije, onda je ne nešto nego sve ovdje ozbiljno poremećeno, iščašeno i izvaljeno iz zgloba tako da se nikada ne vrati u normalno stanje.

(Nastavit će se)