Atak na autonomiju Univerziteta u Sarajevu

Piše: Esad Duraković

Radni vijek sam proveo na univerzitetu i dobro znam da nastavnička usmjerenja treba da imaju grupu predmeta - pedagogiju, didaktiku, metodiku nastave... To nije sporno. Međutim, sporan je broj ECTS bodova koji – Univerzitetu u Sarajevu - nameću pedagozi, odnosno tzv. „Uputstvo o zastupljenosti nastavnih sadržaja iz psihološko-pedagoške i metodičko-didaktičke grupe nastavnih predmeta“ koje je stiglo iz resornog kantonalnog Ministarstva, iz njegova prethodnog sastava/saziva. Također je sporna jedna vrsta osionosti kojom se to nastoji nametnuti odsjecima, odnosno pojedinim fakultetima, pri čemu se, pazite, uopće ne vodi računa o mišljenju nastavnika na matičnim odsjecima – mišljenju koje je dobilo razmjere snažnog otpora s obzirom na pritiske – i o njihovoj argumentaciji, pa proizlazi kako je jedina prava nauka pedagogija, a ostale nauke su uzgredne, njene su „služavke“ i sl. Pri tome se kolege pedagozi pozivaju na evropske standarde i manipuliraju time. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani koja jest u EU (a i oni imaju nastavničke smjerove, naravno) broj ECTS bodova je 60; oni smatraju da je i to mnogo i nastoje smanjiti taj obim. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (a i oni su članica EU) taj broj je 55. E, ali kod nas se zahtijeva 90 ECTS bodova. Dakle, mi treba da budemo "veći katolici i od pape"! 
Bolonjskim procesom u Bosni i Hercegovini, studij je već reduciran sa četiri godine na tri godine (pretežno), a sada se, tako reduciranom studiju, nameće matičnim odsjecima skoro trećina pedagoško-didaktičkih predmeta, što znači da to ide – i u tome jest poenta! – nauštrb bazičnog, matičnog studija: studenti nemaju dovoljno prostora ni vremena da ovladaju osnovnim studijem. Radi se o pretjerivanju, o odsustvu mjere i takta od strane kolega pedagoga, dabome i od resornog Ministarstva. To je sa stanovišta struke, pri čemu mislim na "bazni studij" (recimo studij jezika ili književnosti) naprosto šokantno. Time se nastoji transformirati fakultete u neku vrstu pedagoških akademija, što je izuzetno štetno za Univerzitet i nauku u cjelini.

Kantonalno Ministarstvo u prethodnom sazivu naprosto je dostavilo Univerzitetu spomenuto Uputstvo… a da nije prethodno obavljena široka rasprava na samom Univerzitetu. To Uputstvo… na fakultetima predstavljaju kao zakonski akt, što znači da je neprikosnoven. Uslijedio je zaista snažan otpor mnoštva nastavnika, asistenata i dr., koji smatraju, kao i ja, da se u tome izgubila svaka mjera. Zar to nije atak na autonomiju Univerziteta: Ministarstvo šalje Uputstvo… sa snagom naloga, dekreta – kako god hoćete – umjesto da prepusti samim fakultetima da oni u svojim raspravama i analizama utvrde koliko im kojih predmeta treba. Zakone o obrazovanju, naročito o visokom obrazovanju, vrlo često donose ljudi koji ne razumiju specifičnosti mnoštva odsjeka, fakulteta, naučnih disciplina i td. (Navest ću, uzgred, jedan drastičan, karikaturalan primjer nekompetentnosti zakonodavca: prema aktualnom ZOVKS, akademik ili prof. emeritus ima pravo da drži nastavu, ali nema pravo da ispituje studente kojima je držao nastavu nego će njegove studente ispitati, recimo, docent!). I ovaj slučaj sa Uputstvom… jest direktno, snažno uplitanje vlasti/Vlade u autonomiju i kompetencije nauke, akademske zajednice. Bilo bi dobro da to ljudi na tim pozicijama, u Vladi, uoče i da povuku sporni dokument donesen u prethodnom sazivu Ministarstva.

Same reakcije nastavnika pokazuju da prethodno nije obavljena ŠIROKA I KVALITETNA rasprava o tome. Ja ne znam tačno koji su razlozi tome. Valjda ljudi na „poziciji moći“ izgube valjanu orijentaciju. Sjetite se, nije bilo tako davno, kada su donošene izmjene Zakona o visokom obrazovanja pri čemu arogantno, kako to umije samo birokratija, nisu unesene primjedbe samih institucija visokog obrazovanja, fakulteta, pa čak ni primjedbe i sugestije najviše naučne institucije u zemlji – ANUBIH čiji sam član i znam šta govorim. Molim da mi se ne zamjeri, ali riječ je o nekompetentnosti i osionosti a upravo ta svojstva doprinose stalnoj devastaciji kvaliteta.

Ne želim govoriti o imenima. To redovno izbjegavam zbog toga što se tako problem personalizira, „ide se na ličnost“, a ja ukazujem i govorim o procesima, o pojavama. 

I u ovom slučaju govorim o načelnim i o strateškim pitanjima. Dakle, u načelu, tvrdim da na bilo kojem studiju ne može, ne smije biti jedna trećina pedagoških predmeta jer to utječe na kvalitet bazičnog studija budući da za njega ne ostaje dovoljno prostora i vremena. U tome je poenta. Da biste poboljšali kvalitet nastavničkog rada, ili kompetencija, ne smijete osakatiti bazični studij, jer – upozoravam na riječ, odnosno pojam STUDIJ. Rješenja se mogu tražiti na drugi način i teško je na ovome prostoru kojim raspolažem elaborirati moguća rješenja. Recimo, jedno od njih je –  govorim uslovno – da onaj ko se opredijeli za nastavničko usmjerenje, ili zvanje, treba da polaže posebne kurseve/ispite iz navedenih predmeta. 
Uostalom, zašto bi se morala svakom studentu koji studira, na primjer, jezik ili književnost nametnuti trećina predmeta o kojima ovdje govorimo, jer, pazite, ne mora svaki svršeni student s bio kojeg odsjeka biti nastavnik: on može nakon diplomiranja raditi kao lektor, kao naučni istraživač, kao novinar i sl. Zato treba tražiti druga rješenja, i ona se mogu naći ako se valjano, s dobrim namjerama i naročito s uvažavanjem konsultira ono što bi se moglo nazvati "bazom". Autonomija Univerziteta nije cilj sama sebi već o njoj govorimo upravo zato što sami nastavnici i naučnoistraživački radnici najbolje znaju šta je to što je dobro za nauku kojoj se kod nas stalno sužava prostor svakovrsnim administriranjima. Direktive s političkog ili administracijskog vrha su pogrešna metoda. One su izraz birokratske bahatosti i neuvažavanja specifičnosti.