Garibija za Patriju: U Sarajevu je počeo svjetski rat, ali mi to ne znamo poentirati

(Patria) - Sarajevski atentat bio je povod i okidač za početak Prvog svjetskog rata, ali po ocjenama mnogih Sarajevo i država BiH nisu iskoristili potencijal tog historijskog događaja. 

Mufid Garibija, arhitekta i historičar u razgovoru za Patriju govori o odnosu Sarajeva prema historijskim događajima i razlozima zbog čega nije iskorišten historijski potencijal. 

Patria: Kako se atentat odrazio na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu?

Garibija: Mi u Bosni i Hercegovini ne znamo cijeniti stvari i ne znamo prezentirati bh. narode na najbolji način. Dobro mi znamo da je danas Vidovdan, 28. juni i da je na današnji dan ubijen Austro-Ugarski prijestolonasljednjik Franz Ferdinand i njegova supruga Sofija. 

Znamo i da je to bio povod Prvog svjetskog rata. Nebitno je i kakav je to bio čin, jer se ne mogu usaglasiti historije Srba, Hrvata i Bošnjaka. Nije bitno je li Gavrilo Princip učinio dobru stvar ili ne, bitno je da je više od 20 miliona ljudi izgubilo živote u tom ratu. 

Toliko je to bilo žestoko, da je toliko života moralo biti izgubljeno. Sarajevo, odnosno BiH je s tim ušla u svijet s činjenicom da je ovdje puklo i da je ovdje pozvonio Prvi svjetski rat. 

Patria: Zbog čega bh. društvo loše tretira historiju?

Garibija: Nije mi jasno kako politika ne želi to pokazati. Nema se tu šta kriti, jer se sve zna i u enciklopedijama postoji. Zašto se to tako taji, meni nije jasno. 

Ima stvar koja je još žešća, a naši to ne tretiraju. Bosna i Hercegovina je nakon nekoliko stoljeća dobila nezavisnost, koja je tkana u NOB-u i ZAVNOBiH-u u Mrkonjić Gradu. Zar nije sramota da propada objekat gdje je stvorena BiH. Ako neće Republika Srpska, ako ne može država BiH, onda to može uraditi Federacija BiH. Neće njima to niko zabraniti da učine da to bude kako treba. Sramno je to za sve građane BiH. Mi sami sebe ponižavamo. Bilo kakav biznismen s malo više para može popraviti taj objekat i niko mu neće to zabraniti. Mi koji više vodimo računa o ZAVNOBiH-u, nego drugi narodi ovdje, mi smo i dužni to postaviti. Jel treba da se sruši ko i objekat Željezničke stanice na Ilidži? To se tako zaboravlja, napravi se da se zaboravlja, a ista je stvar i sa Prvim svjetskim ratom. 

Jugoslovenske vlasti su više govorile o Prvom svjetskom ratu, mada su na određen način i podržavali pucanj u Austro-Ugarskog prijestolonasljednika. Ali su to prikazivali, snimili su i dva filma o tome.   

Čak je i za vrijeme Austro-Ugarske objavljen prvi film o Sarajevu. Jedan dokumentarni film u kojem je prezentiran atentant u Sarajevu. Ne znamo mi to cijeniti, ali ni obilježiti mjesto spokoja toliko žrtava. 

Patria: Koji su razlozi bježanja od historije i izostanka obilježja bitnih događaja?

Garibija: Gavrilo Princip je mrtva duša i o mrtvima govorimo samo najbolje ili šutimo. Ali katastrofa je da se svi činovi atentata ne obilježe. U jugoslovenskoj zajednici je Muzej Grada Sarajeva izdao jednu knjigu gdje je opisan kompletan slijed događaja ubistva austrijskog prijestolonasljednika i početak rata. 

Kod nas je to sada sve jedna bajka. Je li to neka politika nezamijeranja, meni to nije jasno. Posebno antifašisti i ove stranke, svi moraju imati taj program da se zna da je Svjetski rat nikao u Sarajevu, jer je na jedan bezobrazan i glup način ubijen neko ko nije trebao biti ubijen.

To je neka politika nezamijeranja. Ružno je reći, ali Sarajevo je bilo prepoznatljivo po tome. 

Nekoliko događaja definisalo je Sarajevo kao grad koji svi znaju. Možda i najviše atentat, potom Olimpijada i rat 1992. - 1995. godina, odnosno opsada i ubijanje grđana.

To su događaji koji su obilježeli Sarajevo, ali to vlasti ne znaju iskoristiti i poentirati. Ako ne znamo mi ovdje to poentirati, onda ko će to znati i reći. Nemojmo očekivati da neki drugi ljudi kažu tad i tu je to bilo. 

Patria: Sarajevo je sve visočije na listi svjetskih turističkih destinacija, može li historija biti dodatni povod za dolazak u bh. grad?

Garibija: Turisti su pomalo upoznati i dolaze. Imamo Muzej Sarajeva, ali i to su ostaci jugoslovenske zajednice, koja je napravila dostojanstven muzje i napravila Gavrilove stope i enterijer. 

Još jedna stvar trebala bi se iskoristiti, je činjenica da je atentat doprinio ubrzanju osvajanja Sarajeva od strane fašista ‘41. - ‘45. Velika je žurba bila da se Sarajevo što prije zauzme, kako bi se Adolfu Hitleru odnijela ploča na kojoj je opisano kako se dogodio atentat. Veliki broj antifašista je poginuo tada u odbrani Sarajeva, a ko je čitao historiju zna kolika je bila žurba da se ta ploča odnese Hitleru. 

To su samo neke stvari koje naši ne prepoznaju. Pukao nam je u Sarajevu Svjetski rat, pa zašto to ne pokažemo. 

Ako ništa, to je osjetljiva stvar i pokauje da tu ima neka osjetljiva nit i ako ga diraš puca. Dirnuto je bilo ‘92. i cijeli svijet se digao. Vidiš koliko je Sarajevo osjetljivo i tu svoju osjetljivost treba prikazati, da ne bi opet neko to pokušao. Ljudi su ovdje to koristili, na Ilidži ima hotel u kojem je Sofija odsjela. Ali vlast mora to pokazati, i istinu kazati. Mora se pokazati da se ovdje desio teroristički čin, a ne revolucionarni, jer kakva je to revolucija ako je poginulo 20 miliona ljudi. O čovjeku koji je to uradio ne treba ni govoriti, dovoljan mu je teret koji nosi onaj svijet.
Jugoslovenska zajednica je snimila film gdje je od Principa i ostalih pravila heroje, sad možemo napraviti neki dokumentarni film. Toliko je tu posla. U Vijećnici se dešava masa stvari, pa zašto i o atentatu ne prikažemo ništa. Šta se čeka. Zaboravit će djeca, čitat će da se tu nešto desilo i ništa više. 

Svima koji zaboravljaju dešava se ono što se nama desilo ‘90-ih. Kad ti zaboraviš nečije žrtve, nemoj očekivati da neće tvoje žrtve biti zaboravljene. Sarajevo je toliko vrijeme šutilo za tuđim žrtvama, a onda nam se desile ‘90-e.