Demokratura klerokratije (2)

Piše: Edin Urjan Kukavica

Politika koja se u osnovi temelji i u konačnici manifestira (samo) kao reagiranje na primitivizam i (nekakvo veliko)srpstvo SNSD-a i drskost, bezobrazluk i (nekakvo) autonomaštvo HDZ-a naravno da opravdava svaki potez SDA jer su oni jedini politički subjekt među etnonacionalnim snagama koji makar i deklarativno ponekad spomene Bosnu i Hercegovinu u pozitivnom kontekstu. Iz te perspektive i u tom okruženju ta(kva) politika će uvijek imati zagovornike, branitelje, one spremne da na svako „tuk“ odgovore sa „utuk“ i naravno da će svojim protagonistima donositi popularnost, a stranki izbornu pobjedu. Ali, treba imati na umu da je (veliko)srpski plan u provedbi već stoljeće i pol, a da se san o banovini sanja još od vremena AS i niti su realizirani, niti će se prestati sanjati još 300 godina... doslovno između dva spomenuta, neusporedivo starija, gotovo antikna i neupitno ukorijenjena u matično-državnim narativima, bošnjacki etno-politički san u ovoj formi je u postpubertetskom dobu ili, u najboljem slučaju ranoj mladosti, izvinite, ali nema nikakvu šansu. Može – i služi – samo za održavanje jednog subjekta na političkoj sceni; čak, ako ćemo biti iskreni do kraja, ni subjekta kao takvog nego, nekoliko (stotina) likova bez ideje, bez ideologije, bez cilja... nisam siguran da znaju šta rade, a ni u tome se baš ne snalaze. Odatle – makar jednim dijelom – bošnjačka razuđenost po političkim subjektima sa najrazličitijim zaleđem, od radikalno komunističkog do jednako radikalnog liberalnog. 

Ni bošnjačka nacionalna, bosanska politika nema bolje izglede. I u tom domenu previše je lutanja, previše saplitanja i posrtanja i previše naivnih pokušaja objedinjavanja (pro)bosanskih snaga koji gotovo svi liče jedan na drugi kao jaje jajetu te se stoga, stiče dojam da kao ideja, potječu iz jedne glave, a kao pita iz jedne kuhinje... u kojoj mali majstori glume da se snalaze i da znaju šta rade. A i najgore domaćice znaju od čega se pita ne pravi, pa i ako se napravi, nije jestiva. No, i to je donekle razumljivo: nisu se imali na koga ugledati. U tom smislu, imali su samo dva primjera za vlastito ponašanje, osobno ili političko svejedno: one koje su zamijenili ili smijenili i one sa kojima su (bili prisiljeni) surađivati; prve su prezirali kao ideološke neprijatelje, a drugi – iskreno – nisu bili pozitivan primjer ni u čemu. Prirodni partneri – kako su nedavno okarakterizirani srpski i hrvatski etnonacionalni predstavnici – nisu potpuno beskorisni, mogu poslužiti kao loš primjer. Unutar bošnjačke političke (re)prezentacije, osim kadrova sa socijalističkim i komunističkim backgroundom, većinu likova (i pored najbolje volje ne mogu reći ličnosti) politika je zatekla i ukazala im se kao prilika bez presedana za rješavanje svih osobnih frustracija i porodičnih i familijarnih problema, od statusnih do materijalnih... Bez odgovarajućeg predznanja i bez valjanog zanimanja, ali uljuljkani u sigurnost izborne pobjede i zadržavanja pozicija nisu ni imali potrebu da uče; bilo im je sasvim dovoljno da u sveopćem primitivizmu budu samo ono što jesu.

Već neko vrijeme kanim napisati da je jedini stvarni sukob unuar bošnjackog narodnog, nacionalnog i političkog korpusa (ako tako nešto uopće postoji) u svim i svakom segmentu i domenu življenja, od civilizacijskog do dnevnopolitičkog ustvari, sukob između pristojnosti i nepristojnosti, odgojenosti i neodgojenosti, znanja i neznanja... Naime, ako primitivni i polupismeni napad jednog „akademika“ na drugog Akademika nije pokazatelj da Bošnjacima fali osnovna a kamoli islamska / muslimanska kultura, odgoj, pristojnost, intelektualnost i inteligencija... onda ništa neće niti može biti dovoljno jasan dokaz da je na sceni neusporedivo ozbiljniji sukob: između koncepcija sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine. 

Ako je „nacionalna osviještenost“ ono što već neko vrijeme pokazuje „akademik“ onda želim ostati u nesvijesti... jer, to je groteskno iskrivljena slika intelektualca, inteligencija u razbijenom ogledalu, deformirana, iščašena, precijenjena i nefunkcionalna slika / privid o sebi i vlastitom postojanju i ulozi koja se samo predstavlja kao zaštitnik neke cjeline. Osim činjenice da rječnik i razina komunikacije govori više nego dovoljno o kućnom odgoju, obrazovanju, prirodi, karakteru čovjeka – ali i instanci u čije ime istupa, poziciji sa koje nastupa i ideologiji koju zastupa – ovaj napad zorno govori o formi, suštini i sadržini koncepcija koje se odavno pojavno naznačavaju ali se nikada kao sada nije jasno izdiferencirale ali i o motivima njihovih zagovornika. S jedne strane stoji nepristojna, nekulturna, silovita, nekostriješena i etnonacionalistička, a sa druge pristojna, odmjerena, za dijalog spremna, civilizirana, nacionalna sljedba među Bošnjacima.

Dakle, ono što nikako da se izgovori (a odavno je moralo): nisu svi Bošnjaci muslimani, niti su svi muslimani (u Bosni) Bošnjaci; nisu svi Bošnjaci primitivci, nisi su svi primitivci Bošnjaci; nisu svi Bošnjaci članovi samo jedne političke sljedbe, niti su Bošnjaci samo oni koji su članovi te, jedne političke sljedbe; većina Bošnjaka, ustvari, uopće nisu članovi nijedne političke sljedbe niti su čak, simpatizeri te, jedne, niti bilo koje političke sljedbe. Pripadnošću političkoj sljedbi ne dokazuje se niti opovrgava nacionalni osjećaj i identitet, a pogotovo vjerovanje (u) Boga, jer su političke stranke privremena, (ovo)svjetovna ljudska tvorevina i izum te posjeduju sve karakteristike ovoga svijeta bez ijedne jedine karakteristike Budućega.

A kad smo već kod Budućeg svijeta... tu na scenu stupaju profesionalci, vjerski službenici.

(Nastavit će se)