Dodik i Čović kočnice, ali i najveći uzročnici zašto BiH mora postati NATO članica

Piše: Armin Aljović

Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko odgovorio je, jedne prilike, da je čelni čovjek bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik ključni razlog zašto je Vijeće sigurnosti odlučilo da OHR treba biti prisutan u BiH i 25 godina poslije rata, nakon što je Dodik Inzka optužio da se miješa u unutrašnje odnose Bosne i Hercegovine, pozivajući ga da napusti zemlju.

“Inzko je izgubio autoritet u narodu. Svi njegovi potezi su više paradiranje i poziranje da bi opravdao svoju plaću od 24.000 eura mjesečno…”, rekao je Dodik.

“Upravo oni koji traže da OHR ‘ide kući’ produžavaju njegov ostanak jer ne rade ništa na ispunjavanju postavljenih uvjeta za to”, odgovorio je Inzko.

OHR ili Ured visokog predstavnika je ad hoc međunarodna institucija odgovorna za nadgledanje provođenja civilnih aspekata Dejtonskog sporazuma, koji je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini 1995. godine. Međutim, kako se do danas nisu stvorili uslovi da međunarodna zajednica vlastima u BiH u potpunosti prepusti kontrolu nad zemljom – međunarodni izvještaji govore o visokom stepenu korupcije u BiH, pravosuđe je pod snažnim političkim pritiskom, obrazovni sistem je zasnovan na segregaciji - Vijeće sigurnosti iznova produžava mandate visokom predstavniku u BiH.
Odnosom Bosne i Hercegovine i OHR-a može se objasniti i odnos Bosne i Hercegovine sa NATO savezom. Premda je član Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik jedan od najvećih zagovornika vojne neutralnosti Bosne i Hercegovine, njegova agresivna politika u BiH pokreće građanske snage da zemlju što više približe najvećoj vojnoj alijansi na svijetu. Procjena je da u ovom trenutku jedino NATO, mnogo prije i Evropske unije, može biti garancija da Dodik neće provesti politiku podjele zemlje koju zagovara otvoreno i intenzivno, čak uz pomoć i dijela međunarodne zajednice. 

Dodik se, naime, posljednjih godina od socijaldemokrate pretvorio u otvorenog desničara, koji je obećao da će Republiku Srpsku pripojiti Srbiji, iako je to protivno Dejtonskom mirovnom sporazumu koji garantuje teritorijalni integritet i državni suverenitet BiH.

"Nismo odustali od svojih ciljeva, a to je što samostalnija i konačno samostalna Republika Srpska", stav je Dodika koji je ponovio više puta do sada. On za takvu politiku ima snažnu podršku iz susjedne Srbije, i to od najvećeg političkog rukovodstva, poput srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove partije SNS, ili ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića koji je na čelu Socijalističke partije (SP), stranke nekadašnjeg srbijanskog predsjednika i haškog optuženika za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije Slobodana Miloševića. 

Dodikova politika u konačnici je identična dijelu članova Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), koji zagovaraju da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi. 

Analitičari ocjenjuju da Dodikovo odupiranje NATO-u, kao i protivljenje predsjednika Vučića da Srbija postane članica te vojne alijanse leži upravo u činjenici da bi prijemom ili Bosne ili Srbije u NATO jednom zauvijek bio osujećen plan razgradnje Bosne i Hercegovine, dok je bombardovanje srpskih položaja od strane NATO snaga tokom rata u BiH devedesetih i poslije na Kosovu – kojeg Dodik i Vučić koriste kao argument protiv NATO-a - samo izgovor za provođenje opasne politike nacionalista iz Beograda.

„NATO štiti teritorijalni integritet svojih članica“, rekao je za albanski Shekulli Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, koji prati i analiziranje stanje na zapadnom Balkanu, objašnjavajući mogućnost pripajanja Kosova i Albanije.

Politiku Dodika posljednjih godina slijedi i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice u BiH (HDZ) Dragan Čović, koji traži da se zemlja podijeli u tri etničke jedinice - jednu za Srbe, i dvije za Bošnjake i Hrvate, zbog čega Čović osim upečatljive retoričke podrške ne čini ništa konkretno da BiH približi NATO-u.

Odlaganje prijema BiH u NATO moglo bi građane uvesti u nove sukobe – ne samo u BiH već i cijelom regionu. S druge strane, ulazak BiH u NATO ne samo da bi spriječio novi konflikt, već bi utjecao na rast ekonomije u zemlji, kao što se desilo i u drugim državama nakon prijema u najveći vojni savez na svijetu, poput Crne Gore, gdje je priliv inozemnih investicija iz članica NATO-a u Crnu Goru 2018. porastao 64 posto u odnosu na 2017. godinu.