Tužilaštvo BiH - arhiv za najteže slučajeve!

Piše Amina Čorbo-Zećo

Dvadeset i kusur godina prošlo je od rata. A Bosna i Hercegovina i dalje tapka u mjestu. Tužilaštvo BiH koje bi trebalo biti stub pravde i mjesto gdje se brani država, postalo je arhiva za teške slučajeve koje opterećuju naše društvo.

Ništa nije rasvijetljeno, ništa nije izvedeno na čistac. A, svakodnevno se rađaju neke nove afere.

Hoćemo li ikada saznati pravu istinu o silnim slučajevima pohranjenim duboko u ladicama znanih i neznanih tužilaca. 

Mediji pod kontrolom „ovih“, ili „onih“ donose različite verzije prilagođene „svojoj“ istini, tako da se teško snaći u tom isceniranom šarenilu pa sa sigurnošću iz novinskih natpisa zaključiti šta je dobro smišljena laž stvorena u nekoj obavještajnoj kuhinji, a šta zaista tačno.

Upravo zato odgovornost Tužilaštva BiH i Suda BiH je najveća, jer bez njihovih konačnih odluka i presuda, teško da se do istine može doći.
Ostaje nejasno i po kojim prioritetima se radi i kako je moguće da do danas ubistva Joze Leutara, Nedžada Ugljena, Medihe Halilović, supruge generala Sefera Halilovića, Taiba Torlakovića, Ramiza Delalića Ćele, u RS-u ubistva inženjera Milana Vukelića, Rista Jugovića, pa i atentat na novinara Željka Kopanju, su ostala nerasvijetljena...

Dvadeset pet godina nakon prvih ubistava, tužilaštva niti u jednom slučaju nisu uspjela završiti istragu i ubice privesti pravdi. Nakon četvrt vijeka mraka nad ovim likvidacijama, političke oligarhije mogu se mirne duše optužiti za umiješanost u ove smrti, a ova ubistva proglasiti političkim. 

Dolaskom na funkciju niti jedan tužilac ne želi se baviti ovim nerazjašnjenim ubistvima. Uostalom, ne bave se kako treba ni nedavnim likvidacijama. Ubistva sarajevskih policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića su i dalje misterija, kao i smrti mladića Dženana Memića u Sarajevu i Davida Dragičevića u Banja Luci.

U oblasti ratnih zločina situacija jednako teška. Sve je dokumentirao i objavio OSCE. Jednostavno, Tužilaštvo BiH rasipa resurse i vrijeme i čak iskrivljuje historijske činjenice.

Onda ne trebaju čuditi izjave žrtava da su Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine najveći negatori genocida u Srebrenici. 
Kontrole nikakve nema, a niti odgovornosti. Svjedoči tome slabašno kontrolno tijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) koje je služi samo sebi. Afera Milana Tegeltije, prvog čovjeka VSTV-a 'uzdrmala' je cijelu države. Sve osim njega!

On obavlja i dalje svoju funkciju, koja se svodi na slabljenje pravde, a kada nemate pravde onda slabi i država, što bi analitičari shvatili kao i cilj. Uništi pravosuđe i uništio si i državu. Čak i stranci koji su osmislili postojanje VSTV-a priznali su da su pogriješili.

Predsjednik VSTV-a Tegeltija sada javno i sve glasnije govori da je afera u kojoj se našao montirana. Još 25. septembra upitala sam Telegeltiju šta će poduzeti ili je poduzeo da dokaže svoju tvrdnju da je riječ o montaži?

Koliku je štetu afera nanijela VSTV-u, kome se obratio za pomoć u zaštiti ove značajne institucije, da li je to Tužilaštvo, OSA, SIPA, Parlament, strancima u BiH, OSCE-u, ambasadama?

Odgovor nismo dobili. Tako i građani dvije decenije čekaju istinu, a nje nema. Bojim se da i noviji slučajeve tako ne završe. Da neke moje buduće kolege ne budu pisali o događajima kojih se i ne sjećaju!

Dok se sistem odgovornosti ne uvede, neće biti ni napretka, a Tužilaštvo BiH će ostati arhiv za najteže slučajeve.