Ljevica je tu, ali je ne vidite

Piše: Suad Beganović

Ukoliko bi osvanulo jutro u Bosni i Hercegovini u kojoj bi dočekali ujedinjenu ljevicu, do kraja dana postavilo bi se historijsko i ključno pitanje – šta da se radi? Ovo poznato pitanje neprestano se pojavljuje od Lenjina do današnjeg dana, jer ubjedljivo upućuje na misiju ljevice, a to je mijenjati društvo i njen sadržaj, a ne mijenjati forme političkog okupljanja zarad deklarativnosti i predstava za javnost.

Uprkos tome, u Bosni i Hercegovini vode se dva potpuno besmislena dijaloga već godinama, koja sama po sebi ne pogađaju suštinu problema. Pod broj jedan uvijek se navodi pitanje ujedinjenja. Ujedinjenje ljevice nije po sebi ljevičarski čin, nego sasvim obično političko grupisanje. Mogu postojati razni interesi za takvo grupisanje i ono može biti primijenjeno na bilo koje političke afilijacije. Razumije se, ljevica bi se trebala ujediniti zbog ideološke bliskosti. No, ako se pomnije analizira sadržaj partija na ljevici, vidjet ćemo da ta ideološka bliskost niti je tako harmonična, niti dovoljna, a često nije ni iskrena, pa se odgovor o nemogućnosti političke fuzije nameće sam po sebi. Ljevica koja bi se ujedinila samo zbog matematičkog zbroja glasova ne bi mogla sprovesti socijalne reforme.

Drugo pitanje, odnosno, neprestan dijalog jeste o pravoj ljevici. U cijelom svijetu postoji svega par oaza u kojoj možemo govoriti o ljevici sa početka stoljeća, jer tadašnje revolucije pratile su i realno preuzimanje moći, te mijenjanje društvenih odnosa na globalnijem nivou, što je preduslov za postojanje ljevice u svijetu. Kako je ta moć vremenom slabila, a u BiH potpuno uništena posljednjim ratom, ne može se niti jedna parlamentarna partija u BiH mjeriti vrlo apstraktnim pojmom „prave“ ljevice. 

BiH, kroz dejtonsko uređenje i sa parlamentarnom demokratijom ne može i neće nikad stvoriti partiju koja će akumulirati dovoljno moći da se bori protiv kapitalizma u EU, od koje u potpunosti zavisimo sa enormnim trgovinskim razmjenama. Tražiti pravu ljevicu neartikulisan je zahtjev, jer ne uvažava jasna ograničenja dominacije međunarodnog kapitala nad ovako malom državom poput Bosne i Hercegovine. Stoga je ljevica modificirana u socijaldemokratsku verziju okrenutu pravljenju socijalnih reformi u postojećem sistemu.

Umjesto prevrata, preostaju socijalni paketi kao politički modus da se kapitalizam, što je u BiH oznaka za izrabljivanje radnika i kršenje njihovih prava te uništenje sindikata, načini nešto ugodnijim za život. Ideal su skandinavske zemlje, što ne može biti dostignuto ni u idealnim političkim uslovima, ali o tome drugom prilikom. 

Dakle, ljevica u BiH može biti sagledana samo po kvaliteti socijalnih paketa koje nudi i koje žele donijeti veći stepen zaštite radnicima. Nije teško zaključiti da su partije u BiH, koje su sebe nominirale za lijevu scenu, pale na prvom testu, jer godinama ne nude program u čijem je centru obespravljen radnik. Tako, primjerice, radnica koja plaća naknadu za opljačkan dućan, iako tome nije mogla stati ukraj, nema nikakvu zaštitu od gazde koji od nje potražuje odštetu. Umjesto toga, partije lijevog spektra preferiraju identitarne teme poput manjinskih zahtjeva i reakciju na nacionalne stranke. Dobar dio politike lijevih stranaka sveo se na tvrdnju da one nisu nacionalne stranke.

Može se bez problema složiti sa svakim iz lijevih stranaka ko izjavi da je ova država stavila lijeve stranke u nepovoljan položaj samim Ustavnim uređenjem. Nakon toga slijedi ponovno pitanje – šta da se radi? Prihvatljiv model jeste rad na terenu, solidarisanje i uvezivanje razbijene radničke klase. Takav vid rada osigurao bi i prevazilaženje nacionalnih razlika i tema, jer implicira da radnici u cijeloj BiH prolaze slične tretmane. Okrupnjivanje te mase i preuzimanje dovoljno vlasti omogućilo bi bolji položaj i za izmjene ustavnog paketa.

Niti jedna lijeva stranka u BiH to ne radi. 

Ukoliko se pak priđe analizi programa, Demokratska fronta i Naša stranka će momentalno biti isključene kao lijeve stranke, jer DF svoj program zasniva na državnom populizmu bez prostora za radnička pitanja, dok Naša stranka vjeruje da je slobodno tržište moguće kontrolisat, iako decenije unazad pokazuju suprotno na svakom dijelu planete. SDP stoji tek trun bolje u posljednje vrijeme, iako su godinama reflektirali propalu blerovsku doktrinu socijaldemokratije, poznate kao trećeputaštvo, koje je izgubilo uporište i u samoj Britaniji. Naime, zadnjim programom su pokazali dio interesa ka radnicima. To i dalje SDP ne pokazuje na terenu, o čemu se uostalom, slažu i sami radnici. Sve tri partije snažno se zalažu za građanstvo, ali godine takvih mantri ukazuju da nemaju dobitni model i zanemaruju dnevnu realiju.

Sadržajno gledano, nema mnogo smisla da se ujedinjuju navedene stranke. Dodamo li tome i sklonost pojedinaca da se isključuju ili stvaraju nove stranke, trakavica o ujedinjenju ljevice treba biti prekinuta sve dok se ne iskristališe program lijevog zaokreta u samo jednoj od stranaka – nuđenje građanima da odaberu ljevicu i radnika. Bilo bi to otrežnjujuće i za građane i stranke. Da li doista građani žele ljevicu, kakva je često percepcija u javnosti, te da li vrijedi uopšte voditi lijeve politike. Lijevi zaokret predstavlja nužan korak da bi se jedna stranka definitivno pomjerila od centra ka ljevici, od čega boluju sve lijeve stranke u BiH vjerujući da trebaju „ukrasti“ koji glas i od razočaranih desničara.

Detalj koji se mora spomenuti jeste multietničnost. Uprkos svim nesavršenostima, samo stranke ljevice mogu ponuditi suživot i osigurati prevladavanje stalne nacionalne tenzije. Pokazalo se to u Makedoniji, pokazalo se da je ljepše u BiH sa Mesićem u Hrvatskoj, pa nema dvojbe da bi značajna pobjeda ljevice u BiH donijela relaksiraniji odnos u samoj državi, pri čemu ta ljevica mora biti doista ljevica, a ne lijevi populizam rafiniran državotvornim parolama.

S te strane, socijaldemokratske politike imaju prednost nad nacionalnim. Država BiH je po svom sastavu nužno prepletena, predodređena za republikanstvo ili raspad, u čemu socijaldemokratske partije imaju veliku ideološku prednost da ukažu na srodnost socijaldemokratije i bosanstva. 

Dok je rasap na ljevici, građani mogu, a dobro bi bilo da zaista to i rade, pratiti pojedinačne inicijative zastupnika i političara. Nagrađujući političare koji pokazuju najviše interesa za sindikalne teme, prava radnika, beskompromisan stav prema izrabljivanju umjesto lažnog kompromisertva sa poslodavcima, tjerat će i ostatak stranke da se okreću ka lijevim idejama. Na kraju, parlamentarna demokratija je uređenje gdje građani biraju lijeve političare, jer vremena uličnih revolucionara se ne naziru. Do tada, većina vijesti o ljevici kretat će se u dnevnom rasponu od ujedinjenja do raskola, jer ljevica je sadržaj, a ne imena.