ANALIZA Kada se stranke dokopaju vlasti prestaje svaka veza sa tzv. nacijama i tzv. građanima

Piše S. Omeragić

Nažalost, stranke su obuzete sobom. Većina vijesti o njima se tiču njihovih unutrašnjih poslova, kongresa, izbora rukovodstva, trzavica, obaveznih sukoba oko podjele funkcija, odlazaka, prelazaka u druge stranke... Sukobi sa drugim strankama su obavezni. Na tim međustranačkim sukobima se i stvara glasački potencijal. 

Ljudi zaokružuju određenu stranku tako što glasaju protiv onih drugih. Sukobljavaju se oko svih mogućih površnosti, šta je ko rek'o a ne šta je ko uradio. Lome im se koplja oko nebitnih ideoloških stavova. Sve je politički šablonizirano i rovovi su jednom zauvijek iskopani.

Rijetko ili nikako se te stranke obraćaju građanima. Ponekad pomenu svoje članove i simpatizere, kao nebitnu rulju koja će tradicionalno stati u kolonu da glasa. U krajnjem istinski osnažena pravna država ne postoj kao stranački cilj. Jedini cilj je stranka. Jedino u balkansku politiku može doći svako i sa ulice. 

Niko nikoga previše ne pita za obrazovanje. Poslušnost i podobnost imaju neke svoje poluge. Recimo, u nacionalnim partijama, obavezan je vjerski identitet, a u građanskim anacionalnost i ateizam. 

Onoga časa kada se stranke dokopaju vlasti prestaje svaka veza sa tzv. nacijama i tzv. građanima. Država to smo mi, stranački pobjednici. Onoga časa kada se osvoji vlast, funkcije postaju privatno vlasništvo stranačkih lidera, od opštine preko kantona do entiteta i države.

Privatnim kanalima na funkcije će se uguravati rodbina, jarani i stranačka bižuterija. Nepotizam će zakratko cvjetati, a nesposobni će izlaziti sa zavoda za zapošljavanje, iz lijevih budžaka i desnih otpada i peti se na funkcije koje nisu ni sanjali. 

Na funkcije će pravo dobiti isključivo poslušni, a nesposobni, jer bi sposobni zaustavili stranačke pljačke, ako ništa svjesni da će jednog ponedjeljka ovo morati postati pravna država.

Izbor, naprimjer, Berina Alagića, od SDP-a na mjesto direktora Toplana je pravilo, a ne izuzetak. Više od 74 posto novca koji cirkulira u finansijskim i poslovnim kanalima je budžetski. Taj novac postaje vlasništvo vlasti i stranke će ga dilati svojim zaslužnim članovima i navijačima. Oni će ga raspoređivati po svojoj volji i željama. Za to su potrebni podobni likovi koji će kanalisati novac u stranačke kofere. 

U isto vrijeme dok se bude odvijala ova specifična pljačka državnog novca, preciznije davala u podobne stranačke ruke, stranke će glumiti vlast, svađati se između sebe i potvrđivati svoj široko rasprostranjeni patriotizam. Njihovi nacionalni i građanski podanci će se duhovno hraniti tim patriotskim proizvodima. Ustvari riječ je o običnom politikanstvu koje ničemu ne vodi.

Već decenijama nema sukoba oko ekonomskih programa, jer ih stranke i ne prave. Ono što predstavljaju kao svoje programe su primitivne i gotovo komične ekonomske minijature. Za razliku od onih koji misle da je države sve manje, ja mislim da je države sve više, jer se prihodi od poreza stalno uvećavaju i budžeti sve više pune. Tako rastu i stranački prohtjevi za što više novca i vlast postaje sve primamljivija. Sredstva se ne biraju ni kad treba osvojiti vlast ni kada treba uzeti novac za određene privilegije.