Jasmin Agić, autor "Historije odbačenih": Genijalnost uvijek izađe na površinu

SARAJEVO, (Patria) - „Historija odbačenih“ Jasmina Agića knjiga je u kojoj se autor u 22 originalna teksta bavi fenomenom „odbačenosti“ dvadeset značajnih bosanskohercegovačkih pripovjedača, filmaša i historičara, koji su zbog svog umjetničkog djelovanja i političko – ideoloških svjetonazora bili žrtve osporavanja, zanemarivanja i odbacivanja. 

Agić, novinar Al Jazeere Balkans i pisac mlađe generacije BiH, u inervjuu za Novinsku agenciju Patria govori o njegovoj posljednjoj knjizi, motivima za njeno pisanje, te o književnosti i njenoj ulozi u današnjem drušvu.

NAP: Koliko je osporavanje, zanemarivanje i odbacivanja ličnosti kojima se vi bavite u knjizi „Historija odbačenih“ doprinijelo da njihova poziciju u historijskom smislu na neki način dodatno osnaži i poprimi čak neku vrstu mistifikacije?

Agić: Nadam se što više, jer mistifikacija nije uopće loša stvar a sa marketinškog stanovišta čak je dobrodošla. Kada se stvara fama oko nečega ili nekoga onda to dodatno privlači pažnju, potiče radoznalost, što je u svakom slučaju pozitivan fenomen – ukoliko je naravno riječ o osobi ili djelu koje je zaista vanserijske vrijednosti. Nažalost češće se takva vrsta pažnje fokusira na neke banalne i trivijalne stvari jer masovne medije uglavnom ne interesiraju istinski važne stvari, a istinski umjetnici, s druge strane, izbjegavaju skandale i brane se isključivo proizvodnjom svog djela.

Moja knjiga je samo malo skrenula pažnju na ličnosti kojima se bavi, ali nadam se da su neke stvari razriješene kada je u pitanju njihov nesporazum s društvom i kulturom. Problem sa autorima kojima se ja bavim u svojoj knjizi jeste što su nepravedno osuđeni na marginalizaciju, a kada se pominju u javnosti to u pravilu bude neka vrsta neutemeljene kritike, zapravo diskriminiranja na ideološkoj osnovi. 

Uzmimo slučaj Derviša Sušića, pisca ogromnog i izuzetno važnog opusa, kojem je jedna izdavačka kuća prije nekoliko godina štampala Izabrana djela. Rekli biste, odlično, bosanska kultura ima svijest o važnosti Sušićevog djela i bili biste u krivu, jer je taj izbor poprilično falsificirajući. Nije uvrštena ni jedna Sušićeva drama i nije uvršten Parergon, knjiga zbog kojeg se Derviš Sušić kontinuirano napada u javnosti posljednjih nekoliko godina.

I onda se previše insistira na tome da je poticao iz hodžinske porodice i generalno se nastoji umanjiti njegova uloga u NOB-u, a niko ne želi razumijeti da je njegova „pobuna“ protiv zločinačke nacističke ideologije i potekla iz čestitosti muslimanske porodice, u kojoj je rastao. To dvoje ne isključuje jedno drugo, to se dvoje nadopunjuje a da sam bio na dobrom tragu kada sam insistirao da se to dvoje poveže dokazuju i historijska otkrića koja je nedavno objelodanio Marko Attila Hoare u svojoj knjizi „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“.

NAP: Je li, uopće, moguće genijalnost, osobenost, važnost koju vi primjećujete kod autora kojima se bavite u „Historiji odbačenih“ tek tako potisnuti, zabraniti, zanemariti, ili ona uvijek negdje ispliva na površinu?

Agić: Ona uvijek negdje i nekako nađe put da se probije na površinu, da bude vidljiva i prisutna u javnosti. To je istina koju sam shvatio pišući knjigu kao jedno neposredno životno i duhovno iskustvo makar sam uvijek znao i vjerovao da je prave vrijednosti nemoguće uništiti. Recimo ova sadašnja situacija u kojoj je Mirza Idrizović zaboravljen, ali potpuno. Prosječno obrazovana i informirana osoba od nekih 30-tak godina danas vjerovatno i ne zna ko je Mirza Idrizović. Čak i kada se kaže da je to reditelj filmova Azra i Miris dunja mnogi će ostati zabezeknuti. A čak je i to jedno veoma vulgarno reduciranje iznimno bogatog umjetničkog djela.

Mirza Idrizović autor je najpotresnije knjige neposrednih svjedočenja o opsadi grada Sarajeva a za tu njegovu knjigu gotovo da niko i ne zna. Taj njegov „Spomenar“, to je nešto više i od dokumentaristike i od memoarske proze, više od zapisa o vremenu, to je jedan žanr koji nisam susretao u literaturi, a opet, to i nije literatura to je knjiga čovjeka koji je odlučan da memorira sve što može kako bi generacijama koje će živjeti u njegovom gradu nakon njega ostavio zapis o njegovoj najtragičnijoj epohi. I eto, kada sam slučajno otkrio knjigu prikazao mi se svijet kakav sam zatomio negdje duboko u sebi, jer to je knjiga o našoj ratnoj bosanskoj stvarnosti, o životu svhi nas koji smo bili žrtve četvorogodišnje agresije, nas koji smo preživjeli rat i bili dio „čuda bosanskog otpora“.

Da je napisao samu tu knjigu Mirza Idrizović bi zadužio našu kulturu zauvijek, a on je pored toga snimio i desetine dokumentarnih filmova, nekoliko igranih filmova, napisao desetine scenarija.

NAP: Je li lista od 20 odbačenih konačna, ili ima prostora za njeno proširivanje?

Agić: Nažalost ima prostora za još mnoge. Ovaj izbor je sasvim ličan i on govori samo o tome kako sam se ja osjećao razmišljajući o bosanskoj kulturi. Sada me zanima jedan partikularniji fenomen, lokalan, ali meni veoma važan. Naime, u zadnje vrijeme dosta razmišljam o svome rodnom gradu Zenici i njegovoj umjetničkoj i književnoj sceni i pokušavam shvatiti razloge zbog kojih nikada nismo uspjeli da se nametnemo kulturi Bosne i bivše Jugoslavije kao autentična i autonomna umjetnička pojava. A ima dosta odličnih pisaca među nama. Danas Selvedin Avdić, Adnadin Jašarević, Selim Arnaut, moja malenkost. Ali, ne postoji neki literarni „zenički krug“ ili „zenička poetika“, što me čini nesretnim. 

Kada pitate ko bi još mogao biti uvršten na tu listu odbačenih odmah vam moram odgovoriti i dvojica Zeničana: Esad Ekinović i Muhamed Kondžić o kojima namjeravam uskoro pisati i to kao o odbačenim i zaboravljenim i kao onima koji su gradili tu specifično ali nedovoljno prepoznatu „poetiku zeničkih ulica“.

NAP: Smatraju vas jednim od najznačajnijih pisaca mlađe generacije i jednim od najrelevantnijih novinara u oblasti kulture. Kakva je uloga književnika u današnjoj Bosni i Hercegovini, ima li pisana riječ te vrste autoritet kakav je nekada imala?

Agić: Mislim da nema, što je s jedne strane loše, a s druge i dobro, jer nisu se baš naši književnici proslavili svojim pisanjem. Pogledajte samo koliko su napisali „zle literature“. Mnogi su služili kojekakvim ideologijama i zločinačkim režimima kao što je recimo u Hrvatskoj Mile Budak. Priprema za agresiju na Bosnu dolazila je iz SANU-a, intelektualna priprema da budem jasniji i precizniji.
Mnogi veoma značajni intelektualci i pisci širili su svojom pisanom riječju mržnju i zlo a personifikacija pisaca koji su se stavili u službu fašizmu su Ivan Aralica i Dobrica Ćosić. Ali, da nije bilo onih koji su, s druge strane, javno protestvovali protiv zločinačkih režima današnji svijet bi izgledao u mnogome drugačije. Feralovci u Hrvatskoj, Mirko Kovač, Filip David, pa kod nas Marko Vešović, Ivan Lovrenović, Ivan Kordić. Ima tu mnogo ljudi na koje čovjek mora biti ponosan, ljudi koji su izdržali breme epohe i riskirajući doslovno sve ostali na strani istine i pravde.

NAP: Može li se književnik odvojiti od nacionalnog identiteta? Mogu li književnici biti jednostavno – književnici, univerzalni po svom poslanju i ulozi u društvu?

Agić: Pisac se, ako hoće, ako mu tako odgovara, ako to želi i ima interes od toga može odvojiti od svega osim od jedne stvari, a to je jezik. Iznimno su rijetki oni pisci koji su odustali od maternjeg jezika i pisali na naučenom, poput Josepha Konrada, Vladimira Nabokova i našeg Aleksandra Hemona. Svi mi ostali zauvijek smo „osuđeni“ na maternji jezik, ali to je „slatka robija“ ako smijem da se izrazim ovom izravnom metaforom. Pitanje, čini mi se, sugeriše, ili još bolje inplicira, kako je nacionalni identitet nešto negativno. Ja ne mislim tako. Za mene je nacionalni identitet nešto sasvim pozitivno i poželjno. Ali, samo onda kada taj nacionalni identitet shvatamo kao „odanost podneblju“, jer narodni običaji, tradicija, kultura svakodnevnog življenja, lokalna leksika i lokalni mentalitet sve su to identitetske stvari koje mi pisci volimo i volimo ih koristiti u svojoj literaturi. Biti politički i ideološki nacionalist, to je već sasvim druga stvar, to je bolesno stanje uma, to je životni svjetonazor koji se nužno mora mijenjati i ispravljati. 
Samo, mi koji smo „opsjednuti“ potragom za pričama uglavnom nemamo vremena da se bavimo takvim stvarima a i da budem iskren ne hajemo previše za njih.

*U knjizi „Historija odbačenih“ kojima se Jasmin Agić bavi su: Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Derviš Sušić, Mak Dizdar, Branko Ćopić, Zija Dizdarević, Ivan Goran Kovačić, Hasan Kikić, Bato Čengić, Mirza Idrizović, Hajrudin Šiba Krvavac, Zuko Džumhur, Isak Samokovlija, Izet Sarajlić, Radovan Samardžić, Hamdija Kreševljaković, Predrag Matvejević, Nedžad Ibrišimović i Enver Čolaković.