Šta može riješiti Parlament koji ne zasjeda, slučaj Baralija odmah prepustiti Ustavnom sudu?

Piše: Rasim Belko

Informacija da je Evropski sud za ljudska prava presudio u korist Mostarke Irme Baralija protiv BiH ustalasa je proteklih dana staru priču o Mostaru bez izbora. 

Medijski prostor preplavljen je komentarima i analizama onog što presuda donosi Mostaru i njegovim građanima. Neki su išli čak i do te mjere da ovu odluku proglase historijskom. Kratko li je naše sjećanje, pa zar nam presude Pilav protiv BiH, te Sejdić i Finci protiv BiH također nisu bile historijske. A imali smo i presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića. Poigravanje terminologijom historijskih odluka i događaja stari je trik pojačavanja važnosti nečega. 

Historijska ili ne, presuda Evropskog suda novi je slučaj u kojem državljani Bosne i Hercegovine dokazuju svoju ljubav prema domovini na strazburškim tasevima pravde. 

Podsjećamo, Ustavni sud BiH je u novembru 2010. godine zatražio djelimičnu promjenu Statuta Mostara, koji je 2004. godine nametnuo bivši visoki predstavnik OHR-a Paddy Ashdown. To se naravno nije desilo. 

Ali, da bi pravda iz Strazbura stigla do Mostara morat će se pobrinuti odgovorni u institucijama čije je sjedište u prijestonici. 

Mostarci deceniju ne mogu biti birani niti mogu birati. Čekali su na te institucije u prijestonici, prvo one političke, pa i na sudske, ali uzalud. Ne provođenje presuda bh. sudova očito je postalo IN. Inicijalna kapisla pravde stigla je tek s evropskog nivoa. 

Stoga se nameće pitanje ko će i hoće li u roku koji je Sud u Strazburu odredio, izmijeniti Izborni zakon BiH. 

Parlament Bosne i Hercegovine u sličnoj je situaciji kao i Mostar. I oni su taoci izostanka dogovora i političke pragmatičnosti. A pitanje je na prvom mjestu delegirano domovima ovog parlamenta. Državni parlamentarci jedva da se i mogu sjetiti kada su održali posljednju sjednicu i još teže će se sjetiti kada su donijeli neki zakon. 

Sud u Strazburu očito ima uvid u političke tokove bosanskohercegovačkog društva, ali i puno više vodi računa o demokratiji od onih koji se u BiH zaklinju u demokratiju i brinu za evropske vrijednosti. Zbog takvih, bosanskohercegovačkih demokrata, Evropski sud za ljudska prava odredio je i rezervnu mjeru. Zakaže li Parlament, Ustavni sud BiH pomenutom presudom u obavezi je donijeti privremeno rješenje. 

Slučaj Irme Baralija i sapunicu “Sejdić i Finci” razdvaja jedna direktna i nedvosmislena poruka. U drugom slučaju nije rečeno do kada i ko mora riješiti pitanje jednakosti i demokratskih mogućnosti. U slučaju Baralije stvar je jasna, MORA SE! U roku šest mjeseci. 

Od stranačkog garnizona koji predvodi HDZ, sudeći po višedecenijskom ponašanju naspram sudskih presuda vezanih za izbore, teško je očekivati olako prihvatanje izmjena zasnovanih na presudi Baralija protiv BiH. 

Nesporno je da će Dragan Čović, politikom etno-nacizma pokušati i na ovom, kao i na ranijim slučajevima, isposlovati svoju političku vječnost. Neće se mostarski Soko tako lako odreći autonomije omeđene ustaškim šahovnicama, a obilježene presudom za udruženi zločinački poduhvat. 

Koliko insistira na takvoj odluci simbolizira i činjenica da je spreman da to, za početak, bude virtualna izborna jedinica. Samo teški laik vjeruje da će na tome stati. Zbog toga bi unutrašnje političke snage, koje se zaklinju pričom o jedinstvenoj i suverenoj državi, konačno trebale početidjelovati u skladu s tom pričom. Umjesto rastaljivanja političkog utjecaja i fotelja, red je da se Čovićevom kapricu za Izborni zakon odgovori istom mjerom. 

Prevrtanerska karakteristika lidera HDZ-a i najvećeg tiranina bosanskohercegovačkih Hrvata trebala bi biti političko oružje u savladavanju njegovih autonomaških želja, a ne sredstvo kojim on drži Bosnu i Hercegovinu, Federaciju i Mostar na aparatima za preživljavanje. Za početak, neko bi morao da Čoviću jasno objasni da se od jedinstvene, suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine nikada neće odustati i da ova država mora funkcionisati na postulatima i principima demokratije. Odmah potom, Čoviću bu trebalo postaviti crtu na malo višem nivou i objasniti mu da Bosna i Hercegovina nikada neće biti država od Sarajeva do Tuzle i da ni on ni bilo ko drugi ne može oživjeti Pavelićeve i slične snove. 

A znamo mi Čovića, dugo je na sceni. Kada ga se satjera u ćošak i Soko je spreman na prizemljenje. 

Iako je Mostar problem u entitetu Federacija BiH, ni Milorad Dodik neće propustiti priliku da šićari na njegovom rješenju. Na Dodikove stavove “ne diraj RS, neka se u Federaciji dogovore” navikli smo još iz onih epskih sastanaka s Fileom i drugim evropskim činovnicima. 

Dodik se žuri u uspostavi vlasti, jer više od godinu nakon što je proslavio ulazak u Predsjedništvo BiH, SDS ne izlazi iz Vijeća ministara BiH. Zaglavljen između ANP-a i Aleksandra Vučića, Dodik bi izlaz mogao vidjeti u ucjeni glasovima njegovih državnih parlamentaraca. 

Iako je Evropski sud definisao rokove, pravo za sumnju u njihovo poštivanje proizilazi iz činjenice da je Izborni zakon Bosne i Hercegovine doveo do višemjesečne borbe HDZ-a i SDA. Razmjenjivali su se teški udarci, često i ispod pojasa. A sve su trpjeli građani Bosne i Hercegovine. 

Stoga bi možda najbolje bilo da je Evropski sud primarno odluku prepustio Ustavnom sudu. Vjerovatno da ni u tom slučaju evropska presuda ne bi bila provedena u onih šest mjeseci. Međutim, bolje devet mjesec za sudsku odluku, nego beskonačni sastanci i politikantstvo. 

U prvom slučaju rješenje je izvjesno, u drugom skoro pa nemoguće. Jer, Parlament BiH odavno je izgubio bitku s kafanskim sijelima, stranačkim centralama i kancelarijama pojedinih stranih diplomata. Kad nam evropske presude donesu promjene, tada će nam i Parlament raditi ono za šta ga plaćamo. Samo moramo ubrzati stvari.