Na raskrsnici budućnosti: Bude li Zapad oklijevao, Istok će vladati Bosnom i Hercegovinom

Piše: Rasim Belko

Od mira nemirna, od Daytona umorna. Bosna i Hercegovina ukočena je od dogovora u američkoj bazi Wright - Patterson. Teturanje na putu uspostave sistema i priključivanja euroatlantskom svijetu, zemlju drži u konstantnoj opasnosti od novih sukoba. 

Mirovni sporazum potpisan je da se zaustavi ratni sukob. Danas, u sistemu konstantnog errora, Bosna i Hercegovina ostaje bez građana kojima je dosta terora. 

Šićarske elite, različitih politika, istog finansijskog nivoa uspijevaju jedino osigurati status quo. Nešto između primirja u ratu i rata bez oružja. Bosnu i Hercegovinu odveli su na kraj svih ljestvica. 

Nezaposlenost, kvaliteta života, zdravstvo, privatizacija, zagađen zrak, emigracija… Loša sudbina kreirana u političkim centrima moći u nedogled kruži oko života bh. građana.  

Međunarodne institucije posljednjih desetak godina forsiraju priču da se lideri moraju dogovoriti i povesti zemlju naprijed. A svjesni su međunarodni tumači i kontrolori prilika u BiH da je s aktuelnim političkim akrobatima nemoguće dogovoriti procese, koji bi život bh. građana približili standardima normalnog. 

U problematičnom pretisu trokutastog oblika odavno je počelo šištati i upozoravajuće pištati. Stoga, nameće se pitanje koliko će taj pretis izdržati prije nego li eksplodira. Hoće li međunarodni faktor čekati novu eksploziju na Balkanu, sjecištu puteva i interesa svjetskih ekonomskih i političkih mogula.  

Je li nova konferencija, novi Dayton, Pariz... rješenje koje će uspostaviti sistem u državi uništenoj sistemski? 

U posljednje vrijeme rijetko se spominje nekada ustaljena “luđačka košulja”, kojom se označavao Mirovni sporazum u Daytonu. To možda i jeste najbolji opis sporazuma koji su pod međunarodnim pritiskom potpisali oni koji su napadali i oni koji su se branili.  

Ludilo rata je prestalo. Ali ratno ludilo je ušlo u sve pore sistema etnički i ideološki pocijepane zemlje. Dogovora je bilo malo, više su ih nametali predstavnici međunarodnog faktora.  

Nametanja više nema. Iako one najveće zapadne sile govore kako nametanje odluka, omogućeno bonskim ovlastima visokog predstavnika i dalje može da bude jedna od opcija, rijetko se ko može sjetiti posljednje krucijalne odluke OHR-a.

Zašto onda ne mijenjaju sistem koji su sami diktirali i za koji su znali da je ograničen rokom funkcionalnosti. 

Ratne rane bh. društva još nisu zarasle, a sve je više onih koji na javnoj sceni bacaju sol na te rane. Takvi su zapravo direktni produkt višegodišnje pasivnosti međunarodne zajednice i njihovog prepuštanja dogovora unutrašnjem faktoru.  

Ojačao je separatizam, a zaustavljeno uspostavljanje državnih institucija koje će efikasno raditi na stvaranju pretpostavki da Bosna i Hercegovina, od lošeg oblika međunarodnog protektorata zaživi kao država u punom formatu državnosti. 

Stoga bi, lideri zemalja koje su u gradiću države Ohio pritiskale zaraćene strane da potpišu mir, danas trebali, zajedno, u nekom novom gradu, zatvoriti sve bh. lidere i natjerati ih na konačan dogovor, koji će osigurati da budućnost građana i naroda Bosne i Hercegovine bude u njihovoj domovini, a ne u dijaspori. 

U suprotnom, otvorene su sve opcije. Od toga da Bosna i Hercegovina s euroatlantskog puta skrene ka rusko-kineskoj ekonomskoj i interesnoj zoni. Istovremeno, opcija ne daj Bože rata ostat će da visi nad glavama onih koji žive u BiH.