Piše Sead Omeragić
„Teško da bi bili danas ovdje i da bi imali Bosne i Hercegovine ne nije bilo Hrvatske Republike Herceg Bosne“, izjavio je Dragan Čović krajem augusta prošle godine. „Teško da bi bilo referenduma i izjašnjavanja da nije bilo HR HB“. Čović više puta ponavlja ove floskule. Koga mozak ne služili ili ima slabo pamćenje, tome on i govori.
„Od početka formiranja država u bivšoj Jugoslaviji Tuđman i Milošević su se sastali 48 puta. Zamislite kako bi apsurdno bilo da su se Hitler i Čerčil (Churchill) sastali toliko puta tokom Drugog svjetskog rata“, upitao je Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik, tokom svjedočenja pred Tribunalom u Hagu u martu 1998. godine. HVO nije ni metka ispalio na Mladićevu vojsku nakon juna 1992. godine. Sve će nadalje, do kraja rata vladati mir i besprijekorna vojna saradnja između Hrvata i Srba u BiH.
Osuđeni zločinci Karadžić i Mladić će za naftu i devize učestvovati zajednički u bitkama, rame uz rame sa HVO-om. Najmanje devet konvoja cisterni sa gorivom ušlo je od '92. do '94. iz Hrvatske u Karadžićevu tvorevinu.
Tim gorivom će Karadžić i Mladić pokretati ofanzive na Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Kad je Mladić pomogao izvlačenje HVO-a iz Vareša i Travnika, a nažalost i većine civila Hrvata, uplaćeno mu je na račun više od 9 miliona (DM) njemačkih maraka. „Kao znak zahvalnosti“, rekao mu je haški samoubica Slobodan Praljak.
„Nije nam bilo logično voditi rat protiv Miloševića i istodobno ga savjetovati – primati njegovu savjetnicu u Zagrebu i s njom raspravljati o kartama“, rekao je pred sudom u Hagu Stjepan Mesić. Događa se to u oktobru 1991. godine, kada u vrijeme najgorih borbi i rušenja Vukovara, iz Beograda u Zagreb dolaze Miloševićevi kartografi na čelu sa njegovom savjetnicom Smiljom Avramov.
Kartografi su danima dijelili Bosnu i Hercegovinu. Da ne bude zabune, svaki susret Miloševića i Tuđmana i njihovih kartografa događa se u okviru zločina nad civilima. Tako su i susreti u Karađorđevu i Tikvešu u sedam do deset dana razmaka progutali tridesetak života policajaca na Plitvicama i u Borovu selu. Jednog dana će neko u Hrvatskoj morati dati odgovore na ove vremenske podudarnosti.
Kako je Bosnu i Hercegovinu branila Herceg Bosna, potvrđeno je u stotinama navrata zabijanja noža u leđa Armiji RBiH. Kako je Tuđman sa Čovićevim prethodnikom, liderom Herceg- Bosne branio svoj hrvatski narod, vidljivo je i danas u pustoj Bosanskoj Posavini. Ova prelijepa regija, nastanjena većinski Hrvatima, je zauzeta od JNA, a onda je 1992. oslobođena uz strašne žrtve.
Oslobodili su je rođeni Posavljaci, rame uz rame Hrvati i Bošnjaci. A onda, o tome je tragično i tužno svjedočio Iko Stanić, dotadašnji prvi čovjek posavskog HDZ-a, Tuđman ubacuje jedinice regularne Hrvatske vojske, koje onda dogovorima sa srpskom stranom napuštaju položaje i naređuju izvlačenje vojske. To je potvrdio pokojni časni general HV-a Petar Stipetić. Kako su se borili iz Herceg Bosne za Bosnu i Hercegovinu, potvrdio je i životni prijatelj Franje Tuđmana dr. Dušan Bilandžić (bio u hrvatskom timu kartografa). Pitao ga je: „Franjo, ako si sa Slobom (Miloševićem) dogovorio predaju Posavine, što vam ljudi ginu“. Dobio je i odgovor od Tuđmana:
„Da neko ne pomisli da smo se dogovorili“. Sve to potvrđeno je i u Deytonu.
Dr. Ivo Komšić i Krešo Zubak usred pregovora javno postavljaju pitanje Bosanske Posavine. Svi čuju glasni odgovor Miloševića: „Kakva Posavina. To sam se ja sa Franjom davno dogovorio“. Ko ne vjeruje stotinama ovakvih svjedočenja, neka pročita „Stenograme“ koje je Tuđman uredno snimao u Banskim dvorima tokom susreta sa svojim saradnicima i ovim došljacima iz Herceg Bosne.
Snimao je svoje razgovore da bude heroj, ali je posmrtno osuđen za zločinački poduhvat u Bosni i Hercegovini zahvaljujući snimcima. Kad su sudije vidjele Tuđmanove „Stenograme“ i otkrile o kakvim je dokumentima riječ, jedan od njih je priznao: „Tek sada nam je jasan ovaj rat i tek sada znamo da je iza tragedije u Bosni i Hercegovini stajao dogovor lidera Srbije i Hrvatske“. Ko ne zna istinu Dragan Čović mu može trubiti i o odbrani BiH i navodnoj ulozi Herceg Bosne. Naravno, zna on odlično da je za novu 1993. Izdata odluka tzv. Vlade Herceg Bosne da u prostor pod kontrolom Armije RBiH više ne može ući ni metak.
A tek djelimično je to dopušteno za hranu. Svi međunarodni pregovarači pisali o tome. Opisao je to i Richard Holbrooke u svojim memoarima. Početkom proljeća 1993., dok je trajala stravična ofanziva na Srebrenicu, HVO je držao 25 šlepera oružja i municije u Grudama. Pošiljka je trebala biti uručena za Armiju RBiH. Hrvatska strana je već bila uzela dvije trećine od ukupne pošiljke ovog oružja, ali i dalje nisu dali ovom ostatku konvoja da krene na odredište. Srebrenica je pala i ostala kao mala enklava u okruženju.
„Oružje je masovno išlo prema Bosni i Hercegovini i snagama Vlade BiH i SAD su to prešutno dopustile. Ali“, pisao je Holbrook „Hrvati, koji ne žele dopustiti muslimanima da suviše ojačaju, nisu im dopustili da dobiju teško naoružanje ili artiljeriju. Drugo, svaka pošiljka sa oružjem ima „hrvatsku taksu na oružje“, to jest, ono što Hrvati odvajaju za svoju vojsku i HVO u Bosni i Hercegovini“, objašnjavao je Holbrook.
“Problem je”, objasnio je, “porez od pedeset posto koje je od svih pošiljki uzimala Hrvatska, dok je za snage Hrvata u BiH trebalo biti odvojeno 25 posto.” Holbrooke je mnogo kasnije primijetio da samo desetak posto od ukupnih pošiljki dođe do Vlade u Sarajevu. Ali i to budu vojno neupotrebljive stvari. Upravo je u Hagu i dokazan „UZP - udruženi zločinački poduhvat“, presudom državnom i vojnom vrhu Republike Hrvatske, na čelu sa Tuđmanom i tzv. Hrvatskoj republici Herceg – Bosni, hvaljenoj od Dragana Čovića.
U toj presudi stoji istina o stravičnim koncentracionim logorima koje je pravio HVO i vrh Herceg-Bosne na čelu sa Matom Bobanom. Kao stranka koja je stajala iza planiranog zločina protiv BiH u presudi je naveden i HDZ.
Danas, kad hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dolazi u predizbornu posjetu Čovićevom HDZ-u i traži njegove glasove, zna se čemu uvijek vodi briga za bh. Hrvate. Traže se glasovi HDZ-a BiH koji su gotovo redovno presudni u utrkama za Banske dvore. Tako je i ovaj put sa arsenalom prijetnji KGK stigla u Hercegovinu. Ona ponavlja HDZ-ovu floskulu: „Niko u BiH Hrvatima neće birati političke predstavnike“. Zato će obespravljeni Hrvati iz BiH i ovaj put izabrati sebi predsjednika Republike Hrvatske. Susjedne, druge države. Čitav svijet zna osim sadašnjih evropskih emisara koji ovdje dolaze da bajagi pomognu BiH, a onda pokažu da im je redovno cilj ponešto ustupaka izvući za Čovića i Dodika i time podržati njihovo razbijanja ove zemlje.
Evropski emisari, po onome što ovdje govore, izgleda nikada nisu ni čuli za presude Tribunala u Hagu, gdje su sudile i mnoge evropske časne sudije. Ipak mnogi znaju istinu o onome što se događalo u Bosni i Hercegovini. Čak i kad privremeno pobijede opcije negiranja zločina genocida i fašizma iz devedesetih, kao što je to dodjela književnog Nobela Peteru Handkeu, jave se mnogi vrhunski svjetski novinari i pisci i pokažu da laži ne mogu nikada biti glasnije od istine.