Kad budali daš kamen u ruke

Piše: Edin Urjan Kukavica

U proteklih nekoliko dana vidjeli smo kako je i koliko opasno je kratak put od sakrivanja dokumenta od strane kolektivnog šefa države i psihologije „ne trebate vi ništa misliti, niste vi ovdje da mislite, ima ko misli za vas“ kao žačetka ili radije, objelodanjivanja kolektivne diktature, preko brisanja nevidljive – a sada i nepostojeće – linije između esktremno lijevih i ekstremno desnih do makljaže u parlamentu i njenog opravdavanja neizgovorenim „vjerujete li vi više nama ili svojim očima“.

Tako to otprilike, izgleda kad malim budalama date mali kamen – ili pendrek – u ruke. Kad velikim budalama date veliki kamen u ruke dobijete Strategiju odbrane i nacionalne bezbjednosti
Srbije. Godine prešutnog pristajanja na narativ u kojemu Srbija i Hrvatska – respektivno Slobodan Milošević i Franjo Tuđman – slove kao garanti i jemci Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ne
supotpisnici kao „strane“ u ratu, odnosno veliki i nešto manji agresor, a ovovremeni „miloševići“ i „tuđmani“ priznaju samo teritorijalni integritet bez suvereniteta Bosne i Hercegovine očekivano je
rezultirala dokumentom u kojem se očuvanje jedne administrativne jedinice u drugoj zemlji smatra vanjsko-političkim prioritetom. Isto vrijedi i za shizofrenu poziciju bosanskohercegovačkih Hrvata. 

Drugu dijagnozu za situaciju u kojoj neke od njih – one okupljene oko HDZ-a i HNS-a – njihova matična predsjednica najprije proglasi autohtonim narodom, nikakvom dijasporom, a potom ih pozove da autohtono glasaju za nju. Nimalo im ne zavidim, doista se teško opredjeliti gdje želite da kiša pada kad sijete u Bosni i Hercegovini. Sve te, dijagnozi bliske i profesionalne pomoći potrebne zbunjenosti ne zaobilaze nijednu egzistencijalno zainteresiranu osobu u ovoj napaćenoj zemlji. Malo nam je što gradimo basnoslovne kuće u kojima poslije nas više neće imati ko da živi; malo što stotine hiljada maraka izdvajamo za bogomolje u kojima malo ko doista Boga moli, a istovremeno teško oboljelu djecu pokušavamo uputiti na liječenje humanitarnim akcijama i prikupljanjem novaca telefonskim pozivima. Malo nam je što je teško je naći vjerskog službenika koji djelima potvrđuje da doista vjeruje u Boga, ali srećom to kompenziraju brojni stranački zastupnici koji se ponašaju kao da su Božji poslanici.

Malo nam je što više pažnje posvećujemo mrtvima koji bi trebalo da su u milosti njihovog Gospodara, nego živima koji su prepušteni na milost i nemilost Njegovim „sekretarima“. Malo nam je što presuđeni i još nepresuđeni ratni zločinci, masovne i serijske ubice zahvaljujući dvojnim državljanstvima nakon presuda ili za vrijeme dopusta bježe u svoje „matične zemlje“, a iz tih matičnih zemalja i temeljem istih dvojnih državljanstava u Bosnu i Hercegovinu dolaze utajitelji poreza, gospodarski i privredni kriminalci i poneki ratni zločinac presuđen u matičnoj zemlji. Malo nam je što se svesrdno zalažemo za Bosnu i Hercegovinu, a nemamo nijednu bosanskohercegovačku stranku; htjeli bismo državu, a finansiramo etno-nacionalne institucije i udruge; državne sportske reprezentacije u koje se trpaju silne pare - narocito u fudbalsku - su najobičnija udruženja građana, ne plaćaju porez i nikome ne pravdaju račune, a troše... gluho bilo.

Pritom malobrojne sportiste koji imaju međunarodne uspjehe na takmičenja „šalju“ kantonalna ministarstva ili roditelji. Malo nam je što nemamo pristojan registar birača, oboljelih od teskih i hroničnih bolesti, naprimjer dijabetičara, roditeljske kuće se izdržavaju sadakom i milostinjom, ali zato s ponosom ističemo da imamo državni registar cuka (i opet su mace diskriminirane). Sve nam je to malo pa smo odlučili da više ne znamo ni šta je lijevo ni šta je desno, ni šta je u sredini... jer nam ni danas danile nije jasno jesmo li mi fašisti ili antifašisti. Mislim kolektivno,
pojedinačno – ako to još uvijek postoji kao pojam – otprilike znamo.

Mislim... ja sam sebe računam u antifašiste što implicira da nisam fašista ali nisam ni komunista osim onoliko koliko se komunizam identificira sa socijalnom pravdom i parolom „od svakoga prema
mogućnostima, svakome prema potrebama“. Odnosno, ako je komunizam: društvo jednakih šansi za sve, društvo u kojem funkcije i institucije (obnašatelji funkcija i uposlenici u institucijama) ne
vrijeđaju ni obraz ni inteligenciju korisnika njihovih usluga, društvo u kojem je na prvom mjestu skrb o onemoćalim, ljudima sa umanjenim sposobnostima ili onima koji nisu u prilici da se staraju sami o sebi, a potom briga o umirovljenicima i osiguravanje dostojanstvenog starenja svim ljudima, primanja od kojih mogu podmiriti lijekove i režije i da im ostane za pristojan život, prava burza rada na kojoj postoji i ponuda poslova (molim vas, slobodno nastavite nabrajanje karakteristika društva koje smatrate pristojnim)... Ako je to komunizam onda sam najcrvenija komunjara na svijetu.

Od ostaloga mi je malo muka ali ni to nije tema ovog teksta.

Ustvari, nešto drugo sam imao na umu pitati. Nešto dalje od nas, u nekim drugim dijelovima svijeta, gdje isto žive neki ljudi, neka budala je uzela najveći kamen u ruke i ti ljudi se ubijaju, što međusobno, što jedni druge ubiju pa budu osuđeni na smrt. Za neke od tih ratova znam za koga da „navijam“... ali za koga da navijam u Siriji, u Jemenu, u Libiji, u Iraku...? Zašto nam niko ne kaže ko je dobar, a ko loš, ko je u pravu a ko u krivu, pa da se makar malo unutar sebe organiziramo. Na čemu se temelji ovo društvo? Na pameti, znanju, sposobnosti, vrlini... Na čemu se doista temelje životi koje živimo kad je više životne mudrosti u reklami za Coca Colu nego u svim političarskim govorima u zadnjih 25 godina: Nije bitno koliko smo različiti ako smo koncentrirani na dobro...