Piše: A. Varatanović
Skoro mjesec i po Klinički centar Univerziteta u Sarajevu ne pruža potrebnu terapiju djevojčici Nadin Smajlović i odbijaju njeno liječenje pod izgovorom da „mogu dati terapiju ali da nemaju lijekove“.
Istina nije baš takva kakvom je pokušavaju plasirati sa Kliničkog centra UNSA. Roditelji i djevojčica prinuđeni su putovati u Tursku kako bi dobila potrebnu terapiju. Nakon incidenta koji je izazvao otac djevojčice prijeteći gasnim pištoljem šefu Pedijatrijske klinike Edi Hasanbegoviću jer nije htio dati odobrenje za izmještanje djevojčice, generalna direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović javno je poručila da „to dijete niko ne želi liječiti“. Direktorica je pitala sve ljekare, ali niko se nije javio. Jer ko bi se i smio javiti ako je direktorica rekla da se ona više neće tu liječiti.
Ko je dao dozvolu Izetbegović da licitira životom djeteta? Kako je njena izjava prošla bez ijedne reakcije silnih udruženja za zaštitu dječijih i ljudskih prava, NGO sektora, ombudsmena za ljudska prava?
I nije to jedini poražavajući slučaj na KCUS-u. Brojna su iskustva pacijenata koji ne mogu zakazati operacije bruha, slijepog crijeva, žuči, već se upućuju u Opću bolnicu „Prim.dr. Abdulah Nakaš“. Operacije iz sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite, kako to često voli potencirati doktorica Izetbegović, preusmjeravaju se u drugu bolnicu. Istu onu koju je željela pripojiti KCUS-u pozivajući ljekare da napuste Opću bolnicu i uzimajući određenu opremu.
I ako bismo uzeli tačnim tvrdnju da se jedino na KCUS-u izvode operacije iz tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite zašto se onda šapatom pacijentima savjetuje da pomoć potraže negdje drugo. Posebno iz oblasti ortopedije, gastroenterohepatologije, dječije hirurgije, hirurgije... Iako egzodus oko 100 ljekara koji su napustili ili su otjerani sa KCUS-a od dolaska Izetbegović na čelo KCUS-a pokušavaju opravdati da je riječ o „neradnicima, ljekarima sa dvojnom praksom, i čemu sve ne“, evidentno je da se u javnosti stvorila percepcija, a pacijenti se nažalost uvjerili, da je KCUS kadrovski oslabljen. Sve teže priče dolaze s KCUS-a.
I zašto to ne reći javno? Sjećamo se pokušaja da se sa UKC Tuzla prebaci određeni broj ljekara na KCUS kako bi se nadomjestio odlazak profesora i iskusnih doktora. Mnogi od njih dobili su poslove u zemljama Evrope i Bliskog istoka. Velika je odgovornost na menadžmentu KCUS-a da za 15.000 pacijenata koji dnevno prođu kroz najveću bolnicu u BiH, osiguraju adekvatnu zdravstvenu uslugu, preglede bez liste čekanja, da im se ne uskraćuju CT i MRI pregledi jer su „skupi, a treba štedjeti“, da im se ne ugrožava život odlaskom na KCUS, da ne strahuju koji će ih ljekar „zapasti“, da ne razmišljaju da li će morati kupovati ljekove i medicinski materijal, i ono najvažnije da se osjećaju sigurno kada ih pregleda ljekar na KCUS-u.
Ako je Izetbegović i ukinula neke „loše prakse“ na KCUS-u, sigurno je da je i uvela druge „zabrinjavajuće prakse“: od spajanja klinika, ukidanja dežura, kontrole dijagnostike, do kontrole ko ulazi u KCUS. Kako je moguće da postoje poželjni i nepoželjni pacijenti. Nekima je indirektno poručeno da se ne mogu liječiti na KCUS-u, a bliska rodbina oponenata SDA iz politike nazvana je „našim neprijateljima“. Nerijetko se od ljekara traži da se očituju o tome kako su mogli primiti „neprijatelja ove ustanove“.
Kako je došlo do toga da pacijenti mahom za operacije kile, slijepog crijeva ili žuči odlaze u Travnik, Zenicu umjesto na KCUS.
U šta se slijeva 140 miliona KM koje KCUS dobija iz Budžeta KS? Zašto pacijenti ne mogu dobiti konzilijarno mišljenje za izmještanje van BiH?
Pacijente neće izliječiti tvrdnja „mi to možemo, ali nemamo lijekove“. To nije cijela istina. KCUS-u nedostaje više ljekara-heroja u bijelom, a manje podaničkog pristupa, nedostaje iskustva, vještine, znanja ali i hrabrosti onih koji vide šta se događa ali šute.