Stanivuković, Trivić i Vukanović - Loše kopije Dodika na matrici Dobrice Ćosića

Piše: Rasim Belko

Nada je u mlađima. Na mladima ostaje svijet, mladi treba da uzmu sudbinu Bosne i Hercegovine u svoje ruke. 

Najčešće izgovarane opaske predstavnika međunarodne zajednice, nevladinog sektora i umnih glava naroda i narodnosti, građana i Ostalih u Bosni i Hercegovini. 

I pojaviše se mladi. Političari u poletnoj dobi. I čini se da bi onaj svijet koji ostaje na mladima, mogao biti problematičnim. Jer, u Republici Srpskoj pojavilo se nekoliko političara iz mlade garde. 

Predvode ih sveprisutni Draško Stanivuković (PDP) i njegova partijska kolegica Jelena Trivić. Tu je negdje s njima i Nebojša Vukanović (SDS). 

I kada se pomislilo da bi ovi mladi političari mogli biti pokretači procesa koji vode u zajedništvo, koji se bore za ekonomski prosperitet i približavanje BiH evropskim standardima, sve se okrenulo naopako. 

Negdje u ovo doba prošle godine bio sam u Banja Luci na onim masovnim protestima zbog ubistva Davida Dragičevića. I tada, dakle prije godinu dana, Banjalučani su govorili da Draško Stanivuković nije ono što se predstavlja. Da je izdao grupu “Pravda za Davida” i da je Davoru Dragičeviću pokušao namjestiti hapšenje. 

Je li sve istinito, ne znam, ali ono što sasvim sigurno znam jeste činjenica da Draško Stanivuković vodi politiku naopako. 

Internetom posljednjih dana kruži video sažetih izjava poletnog Stanivukovića, u kojima se ponaša kao Milorad Dodik. Stanivuković se pravi nevješt i na pitanje o Radovanu Karadžiću odgovara da “nema komentara”, a na pitanje je li u Srebrenici bio genocid, Stanivuković odgovara “čuo sam 72 istine, ne znam ja šta je istina”. 

Teško je povjerovati da narodni zastupnik nije vidio presude Međunarodnog suda u Hagu, koji je ratne zločine, silovanja, progone i masovna ubistva presudio kao genocid. E zato Draško Stanivuković ne može pripadati priželjkivanim mladim političarima. 

Kada je nakon prošlogodišnjeg hapšenja na FACE televiziji upitan šta je radio u ćeliji, Stanivuković ponosno odgovara “čitao sam nekoliko knjiga Dobrice Ćosića”. 

E to je breme koje nadu da je Draško Stanivuković političar za budućnost svih naroda i građana u ovoj državi pretvara u pepeo. 

Kada je riječ o budućnosti Bosne i Hercegovine, sve su prilike da mlađahni Stanivuković ne računa na njen opstanak. U javnim istupima Stanivuković bez zatezanja ističe da su “prvu srpsku državu s ove strane Drine stvorili borci Republike Srpske”. To je zapravo njegov pravi i iskreni odgovor šta misli o Karadžiću i genocidu u Srebrenici. 

Uz Stanivukovića, nadu u političku omladinu BiH ubila je i Jelena Trivić. Narodna zastupnica PDP-a nedavno je na svom Facebooku objavila fotografiju na kojoj se vidi da gleda film o četničkom vođi Draži Mihailoviću. 

Uz sliku, Trivić je istakla i da je “film o prvom gerilcu porobljene Evrope. Godinama su nam laž servirali kao istinu. Rehabilitacija generala jugoslovenske vojske u u otadžbini, samo je djelimično ispravila historijsku nepravdu, riječi su zastupnice u Narodnoj skupštini Republike Srpske Jelene Trivić o četničkom generalu i ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata Draži Mihailoviću.

Istakla je Trivić i da Dražin patriotizam “i danas može biti zvijezda vodilja”. 

To je ona ista Trivić koja s guštom i punog srca, najglasnije što može u NSRS poruči: “Podržat ću prijedlog da se formira rezervni sastav MUP-a Republike Srpske”. 

Iako je u nazivu njene stranke i partija i demokratska, Trivić je, kao i Stanivuković, ostala u knjigama koje veličaju ratne zločince. Kako one iz 40-ih, tako i zločince iz 90-ih. 

Uz ovo dvoje među političkim nadama pojavio se i SDS-ov Nebojša Vukanović, poznat po svojim citatima mitskih priča daleke prošlosti i nastupa folklornog karaktera, kakve su 90-ih imali pojedinci dok su planirali veliku Srbiju. 

Sve troje mladih zastupnika u NSRS imaju jedan problem. To je Bosna i Hercegovina, njena cjelovitost, nezavisnost i suverenitet. Drugi im je problem integracija te Bosne i Hercegovine u NATO savez. Svjesni su mladi sljedbenici careva Lazara i Dušana, Miloševića i Ćosića, čiča Draže i Karadžića da ulazak u NATO znači kraj višedecenijskog sna o velikoj Srbiji ili ti prvoj srpskoj državi s ove strane Drine. 

Ali, ono što Milorad Dodik zove političko Sarajevo, je zapravo samoubilačko Sarajevo, koje ove mlade lavove srpske političke garde, da ne kažem one Dražine garde, objeručke prihvata, grli i podržava. 

To je ono Sarajevo koje je u slične lavove Dražine garde vjerovalo i u onim trenucima kada su s Holiday Inn-a pucali snajperisti SDS-a. 

Nažalost i po Sarajevo i po Banja Luku, ali i po Trebinje, Tuzlu, Bijeljinu… morat će još puno vode proteći bosanskim rijekama dok na političku scenu dođu političari kojima će Draže i Karadžići biti mučna tematika iz historijskih udžbenika, a čiče i carevi zaboravljeni kao i oni što su na mitovima o njima ubijali i klali zbog velikosrpskih projekata. 

Kada za nekoliko decenija dođu neki novi lavovi, Stanivukovića, Trivić i Vukanovića prekrit će prašina na knjigama u kojima će pisati da su bili jednom mladi političari, ali da im je prošlost i velikosprska politika presjekla puteve budućnosti.