Piše: Sead Omeragić
Strategija historijskog revizionizma nadvila se nad BiH i Bošnjake dodjelom Nobelove nagrade Peteru Handkeu. Reagiranja ključnih svjedoka genocida i zločina protiv čovječnosti, vrhunskih svjetskih novinara i brojnih čestitih ljudi na ovaj sramni čin su pomogli žrtvama. Negiranje genocida u BiH nastavlja se u Zapadnom svijetu. U New York Timesu osvanuo je tekst u kojem je u toplom ljudskom ozračju prikazan psihijatar zločinac Radovan Karadžić.
Esej kojeg je objavio NYT dio je iz knjige “Moj ratni zločinac: Lični susret s arhitektom genocida”, autorice Jessice Stern. Na taj tekst građani SAD porijeklom iz Bosne reagiraju žestoko. U Bosni se običan svijet ne libi reći da to sve naginje na one, bajagi, propale milionekoje je Dodik slao za svoje lobiranje u SAD-u. Oni koji su pročitali tu knjigu sa likom zločinca na naslovnici, smatraju da je sve konstrukcija kojoj se ne smiju vidjeti temelji: Opravdanje za genocidnog ratnog zločinca, kojeg se naziva zločincem, a tretira idilično. Prvi koraci ka rehabilitaciji zla. Prilaženje historijskom revizionizmu „s leđa“. Kombinacija zločinca Karadžića sa teškom ličnom sudbinom autorice djeluje kao podvala pravljena u nekom obavještajnom miljeu.
Nagrada Handkeu i ovaj prikaz ratnog zločinca u ljudskom ozračju mene podsjećaju na one sekundarne, tercijarne i slične masovne grobnice. Da se zavara trag. Da se napravi miks kostiju, haos u kojem se niko neće snaći nad hiljadama ubijenih i masovno guranih pod zemlju. Zločinci i njima slični revizionisti tih ratnih godina još nisu znali da se rađa nova nauka o ljudskom porijeklu - DNK. I da su velika naučna otkrića o genomu krenula sa velikim ubijanjima po Bosni i trpanjima nevinih u masovne grobnice. Danas ovi „prefinjeni“ revizionizmi Zapada, ipak, izgledaju kao ono srpsko miksanje kostiju u grobnicama. Handke je i lično dolazio nad raskopane sekundarne, tercijarne i ine bošnjačke grobnice i opet nepopravljivo ismijavao žrtve.
Jesu li uzalud DNK dokazi? Da li su uzalud desetine hiljada dokaza o zločinima? Desetine presuda zločincima pred dva međunarodna suda? Sljedeće će negiranje genocida i zločina nad Bošnjacima zasigurno biti brutalnije i podsjećati na onog 14. godišnjeg dječaka Senada Beganovića iz Bratunca, čije su kosti nađene u pet masovnih grobnica. Nestao je u julu 1995. U jednoj masovnoj grobnici 1998. pronađen mu je donji dio tijela, uključujući donje udove. U drugoj grobnici 2000. godine pronađen mu je trup i gornji udovi. U trećoj grobnici 2005. pronađena mu je donja vilica. U četvrtoj masovnoj grobnici 2007. pronađen mu je dio lubanje. Senadovi ostaci su u nekoj petoj masovnoj grobnici. Grobnice su međusobno udaljene nekoliko desetaka kilometara.
Prefinjeni, „zapadni“ revizionisti su krenuli u negiranje zločina.
Možda je ipak u pravu onaj bošnjački intelektualac kad je rekao da se zločini iz devedesetih ne bi tri i po dana, a ne tri i po godine gledali u direktnom TV prijenosu, da nisu bili ubijani muslimani Bosne i Hercegovine. Nisu još ni sahranjene žrtve genocida i drugih brojnih zločina, još se otkrivaju masovne grobnice, a revizionizam je u zamahu i to tamo gdje smo ga najmanje očekivali – na
demokratskom Zapadu? Na tom Zapadu žrtve su uz sebe imale samo izuzetne novinare i veliku većinu pravednika iz Tribunala, preko kojih se pravda vraćala u BiH.
Prije dvadeset pet godina, pojavom mira, upozoravao sam na ovo što danas nesmetano dolazi. Tada je, odmah nakon ratnih užasa, trebalo rješavati problem, liječiti rane. Moje stalno pisanje o zločinima, pa i višestruko lično svjedočenje u Tribunalu mi je nabacilo brojne „domaće“ neprijatelje. Savjetovano mi je da se odmaknem od prošlosti, traženo da napravim historijsku distancu. Za jednog pisca, sjećam se, na nekom skupu u Sarajevu govorilo se pohvalno. Kao najveća vrijednost njegovog pisanja istaknuta je „uspješna distanca“ prema onome što je doživio u ratu. Bila je to 1998. godina i još se nisu ni suze majki osušile na obrazima. U jednom trenutku osjetio sam strašnu tjeskobu, pa sam istrčao u noć i jedva došao sebi. Neki su mi savjetovali da sačekam da prođe neko vrijeme. Vrijeme daje najbolje odgovore, govorili su mi.
Prozivan sam kao čovjek koji oživljava demone prošlog rata. Nazivan sam nacionalistom, premda jedva znam ko sam i šta sam. Tražio sam suđenja, istinu, nakon čega bi se pristupilo izgradnji povjerenja među narodima i ljudima u ovoj našoj BiH. Ovo pišem siguran u jedno: Ništa se ne događa bez naše gluposti i naivnosti, kao uvoda u sva zla. Prije dvadesetak godina napisao sam par tekstova protiv izbora Dodika na čelo Vlade RS. Napadala me je novinarska pozicija i opozicija. I lijevi i desni. Tada su u Skupštini RS Bošnjaci sa 18 poslanika glasali za Dodika.
„Zašto napadaš Dodika, on je demokrata“, kaže mi jedan iz nacionalne partije Bošnjaka. Pitam ga: „Šta hoćete s Dodikom? Da demokratizirate Republiku Srpsku? OK. Onda više nema priče o genocidnoj tvorevini. I morate Dodiku činiti bezbrojne usluge da ga prihvate njegovi, kao nedavno što ste ga u Skupštini RS podržali da dođe na vlast“.
Samo nekoliko dana kasnije, tokom intervjua sa ambasadorom jedne nama prijateljske države Zapada, on je iznenada prekinuo intervju i upitao me: „Zašto pišeš protiv Dodika“? Odgovaram identično kao i onom visokom funkcioneru bošnjačke nacionalne partije. Amabasador ustaje i otvara vrata i kaže mi: „Intervju je završen“.
Ne čudim se previše. Naše su, sarajevske TV kuće objavljivale intervjue sa presuđenim ratnim zločincima, pa i Momčilom Krajišnikom. Mene je u tom slučaju trebala gristi savjest jer sam u
Hagu bio svjedok Tužilaštva protiv Krajišnika. Slušao sam često dok oko mene Bošnjaci govore „oprostiti a ne zaboraviti“. Valjda su Srbi službeno trebali priznati zločin pa da se krene u oprost i katarzu. Oni to nisu uradili niti imaju namjeru. Ono najgore, dobar dio Bošnjaka nisu ni znali šta se događalo, niti su do danas željeli saznati. Jer, čitam i vidim da danas znaju još manje, dok na društvenim mrežama promoviraju nevjerovatne gluposti i šire brutalne laži. Bog zna zašto takvi pričaju o oprostu, ako nemaju pojma šta bi trebali zaboraviti.