Medijska odgovornost: Je li klik bitniji od ljudskog života?

Piše: Rasim Belko

Mediji su jedan od najbitnijih segmenata u kriznim situacijama ako se njihovo djelovanje usmjeri i uskladi  s institucijama sistema.

U suprotnom, mediji mogu biti podjednak problem kao i kriza, poput ove izazvane koronavirusom. 

Tako su mediji nepažnjom i neprofesionalnim odnosom šest sati prije zvanične odluke italijanskih vlasti, objavili da će regija Lombardija biti zatvorena zbog epidemije koronavirusa. Nastao je opšti haos, brojni Italijani iz ove regije su otišli u druge dijelove Italije.

Rezultat svega je činjenica da je Italija skoro preko noći postala najveće evropsko žarište, s velikim brojem zaraženih i mrtvih. Danas je cijela država karantin, ali stanje se ne smiruje.

Dakle, jedna nepromišljena vijest italijanskih medija dovela je do duplo veće krize. 

Pandemija koronavirusa zahvatila je planetu, život je u mnogim segmentima usporio ili čak i stao. 

I to je nekad možda i bila breaking vijest, ali danas, kada imamo više od 170.000 oboljelih u svijetu, vijesti o novooboljelim niti su breaking vijesti niti se smiju tretirati kao “šokantne”, “dramatične”...

Svaka tako napisana vijest samo će doprinijeti većoj panici i povećati rizik. 

Je li klik bitniji od ljudskog života?

Proteklih dana društvenim mrežama u BiH i regionu kružio je još jedan naslov u stilu onih “dramatičnih”. Glasio je otprilike “Dok nas mediji zatrpavaju vijestima o koroni, 40 hiljada američkih specijalaca iskrcavaju se po Evropi”. 

Oni koji ovakve naslove ne znaju provjeriti pomislit će da se sprema apokalipsa. A zapravo je najobičnija vježba vojske SAD, NATO-a i evropskih zemalja. I broj američkih vojnika upola je manji. Čak su na stranici NATO-a objavili da će neke vježbe biti odgođene, zbog zabrinutosti za zdravlje. 

U Bosni i Hercegovini imamo tri zanimljive pojave u dosadašnjem izvještavanju. 

Postoji nekoliko mass medija koji prilikom objave o novooboljelim koriste ono “Breaking news”. Da li iz želje da pojačaju utisak ili s nekim drugim motivom ne znam, ali ponavljam, šta je tu više toliko spektakularno i novo, kada znamo da u BiH već ima 20-ak pacijenata.. 

Drugi slučaj je sortiranje pacijenata u prostoru. Tako se u dosadašnjem izvještavanju vijest o oboljelim u Republici Srpskoj uglavnom objavljivala pod naslovom “Novi slučaj zaraze u Bosni i Hercegovini” ili “Novi zaraženi u Bosni i Hercegovini” i slično. 

Rijetki su oni koji u naslov stave grad ili mjesto gdje je zaražen novi pacijent. 

Razlog ovakvog tretmana informacija ima svoju pozadinu. U strahu su velike oči, pa lovci na klikove znaju da će svaki građanin BiH otvoriti vijest o novom pacijentu u BiH da vidi jel’ virus stigao u njegove krajeve. I tako iznova. 

Uz ovo treba dodati i kojekakve vrste špekulacije preuzetih od neprovjerenih izvora iz svijeta. Lažne vijesti šire se kao i korona i u BiH, gdje broj oboljelih nije kritičan, te vijesti mogu biti pogubnije od samog virusa. 

Treći slučaj je objava povjerljivog dokumenta Kriznog štaba Federacije BiH, koji još nije postao zvaničan. Ta informacija, objavljena u nedjelju popodne, do kraja večeri je uzrokovala reli utrke kolicima po trgovačkim centrima. Nastavi li se s tom praksom uskoro ćemo imati i ranjene u borbi za proizvode.

Očito je gramzivim vlasnicima pojedinih medija nebitno zdravlje njihovih čitalaca pa kriznu situaciju koriste za vlastiti interes. Stoga je nemoguće ne postaviti pitanje jesu li mediji izgubili svijest o svojoj društvenoj ulozi, posebno u situacijama poput ove s COVID-19. 

Brojni su apeli prema medijskoj zajednici da informišu tačno i objektivno, kako ne bi izazvali paniku. Jedan takav danas stiže iz Sindikata doktora medicine i stomatologije u kojem kažu: “Apeliramo na sve medije, ali i pojedince da prenose isključivo provjerene informacije, jer u suprotnom uzrokuju nezaustavljivo širenje panike među građanima".

Međutim, čini se da apeli sve manje daju efekta i medijska zajednica BiH, uz par izuzetaka, plovi ka potencijalnoj reakciji sistema i uvođenju cenzure na medijskih sadržaj. 

Nastavi li se senzacionalno izvještavanje u borbi za čitanost ugrozit ćemo i ono malo prostora koji imamo. Ali za to nećemo moći kriviti nikoga do one među nama. Jer, dok doktori i druge nadležne instance ulažu maksimum u očuvanju javnog zdravlja, pojedinci svojim “informisanjem” truju razum ionako isprepadanom stanovništvu. 

Vrijeme je da medijski radnici pokažu odgovornost i apsolutnim profesionalizmom začepimo usta onima koji nas vide kao štetočine društva. 

Zato bismo trebali u svojoj, medijskoj avliji, javno ukazati na one koji su profesionalizam zamijenili pohlepom. 

U suprotnom, svi ćemo trpiti posljedice zbog kukolja u našim redovima.