Nikola Vučić: Kako sam postao halal Hrvat?

(Patria) - Jedan od najboljih bh. novinara mlađe generacije, 25-godišnji Mostarac Nikola Vučić, autor emisije “Izvan okvira“ na N1, prije dva mjeseca našao se na udaru prijetnji smrću i govora mržnje zbog statusa na Twitteru. Za Graciju govori kako se ova hajka odrazila na njegovu obitelj, šta mu prigovaraju kritičari, zašto je iz Mostara došao u Sarajevo, kakvu poruku želi poslati kroz svoju emisiju te zašto ga trenutno zaokuplja – kritika toksične muškosti

U razgovoru s Mersihom Drinjaković Vučić otvoreno govori o svemu.

Napadi na novinare i novinarke, posebno na one koji svojim djelovanjem najčešće ukazuju na nepravilnosti, kritikuju sistem i njegove predstavnike, postali su učestali u BiH. Prijetnje smrću i drugi oblici napada na uposlenike sedme sile naprosto su, kao i koronavirus, među nama – i ne čini se da će otići.

Novinar televizije N1 Nikola Vučić (25), autor emisije “Izvan okvira”, zaposjeo je ovdašnji medijski prostor krajem maja kad je njegov status na Twitteru, u kojem se zapitao kad će Zapadnohercegovački kanton postati “fascist-free” nakon što je postao “corona-free”, izazvao mnoštvo reakcija u kojima je dominirao govor mržnje. “Uza sve uvažavanje osjećaja onih koji su se možda našli uvrijeđenima zbog moje objave na Twitteru, reakcije koje su uslijedile bile su zastrašujuće i rezultat su organiziranih malicioznih tumačenja moje objave i pokušaja etiketiranja mene kao ‘halal Hrvata’ koji je 100.000 stanovnika Zapadnohercegovačkog kantona proglasio fašistima. Ništa od toga, naravno, nije bilo točno, a hajka pokrenuta protiv mene samo nas je sve iznova alarmirala u kakvom društvu živimo i s kakvim problemima se suočavamo”, rekao je Vučić potpisnici ovih redova u intervjuu za Media.ba. On je sve prijetnje smrću dokumentovao te priložio uz tužbeni zahtjev – ne zato što se boji, već kako bi poslao jasnu poruku tvorcima takvih sadržaja u online prostoru: “Da ubuduće dobro razmisle kad krenu pisati takve prijetnje – da neće proći nekažnjeno.”

U kom su smjeru išle reakcije nakon “sporne” objave Nikole Vučića na Twitteru?

U jednoj dijaboličnoj interpretaciji, proglašen sam čovjekom koji smatra da je 100.000 Hrvata fašistoidno i koji je uvrijedio osjećaje svih stanovnika Zapadnohercegovačkog kantona i time doprinio daljnjem antagoniziranju hrvatskog nacionalnog bića u BiH. I da je to posebno problematično jer dolazi iz Sarajeva. Međutim, činjenice su suprotne, a one kažu da ja nisam glas iz Sarajeva, već neko ko je 18 godina proveo u Mostaru, kojem su i roditelji Hrvati, a majka čak i porijeklom iz Zapadnohercegovačkog kantona. I nisam u Sarajevo otišao iz konformizma, kako to pišu hercegovački portali. Moj odlazak iz Mostara prije pet godina nije bio odraz konformizma, već posljedica želje da upišem studij komparativne književnosti, koji me, zatim, doveo do medijskog prostora na način da vlastitim angažmanom sudjelujem u njegovom kreiranju.

“ZA MENE JE SARAJEVO GRAD KOJI MI JE OTVORIO PRILIKU DA SE OSLOBODIM OČEVIH STRAHOVA. SARAJEVO U KOJE SAM DOŠAO I U KOJEM SAM PONAJVIŠE RADIO I OBJAVLJIVAO JE PROSTOR MOJE SLOBODE. ISKREN DA BUDEM, NEMAM POJMA GDJE ĆU BITI ZA PET ILI DESET GODINA, ALI SARAJEVO ĆE OSTATI MOJ GRAD”

Kakav vam se to konformizam spočitava?

Da li je konformizam otići u Sarajevo iz Mostara, studirati, plaćati sam svoj studij i sve ostale troškove života, živjeti od svog rada? Ili je konformizam sjediti u svojoj sredini i odrađivati ideološke poslove u službi dominantne političke opcije? Činjenica je, realno, da su konformisti svi oni koji su mene prozvali da sam mrzitelj Hrvata. Tvrdili su da sam halal Hrvat, mudžahedin, izdajnik, ne znam više do kojih sve granica nisu išli. Oni, moji kritičari, pripisuju konformizam nekom ko je kao student otišao u drugi grad, radio i školovao se od svog rada, i to sve govore iz udobnosti svojih ideoloških plićaka u kojima se brčkaju sa još stotinama sličnih. Sve bi mi oprostili da sam nositelj evropskih vrijednosti profiliran po tom okorjelom nacionalističkom standardu, ali, eto, birao sam nešto sasvim drugo i uopće mi nije teško.