Od Bajrama do Bajrama, od Uskrsa do Božića i poneka kavica sa Inzkom

Piše: Muharem Cero

Zajedničko obilježavanje vjerskih praznika u BiH je donijelo jedan novi adet, zajedničkog okupljanja vjerske, političke i međunarodne elite u dijeljenju radosti obilježavanja.

Uz prigodničarsku sofru i domjenak i prigodničarske riječi. Osim demonstracije ekumenske "idile" i nespornog zajedničkog interesa, opetovano od Bajrama do Bajrama i od Uskrsa do Božića se svjetovnoj "eliti" ali i onoj međunarodnoj upućuju zahtjevi za povrat oduzete imovine vjerskih institucija u ambijentu prethodnog ideološko političko režima.

Desetljećima u postdejtonskoj BiH, smjenjuju se ili čak zajedno učestvuju u vlasti tzv. desni i lijevi. Desni sebe samodeklamuju kao narodnjake, a lijevi kao građanske socijaldemokrate, tzv. narodnjaci uporno odbijaju potvrditi svoju narodnjačku vjerodostojnost ideološki i politički proklamovanim ciljem uklanjanjem pravnog nasilje prethodnog režima, a tzv. građansko lijevi i dalje ostavljaju sumnju na socijaldemokratsku vjerodostojnost, u namjeri obračunavanja sa recidivima ideološko političkog sljednika prethodnog režima.

Ispod reflektora javnosti je, barem za sada, prošao sadržaj jučerašnjeg razgovora kardinala Vinka Puljića i visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka.

Kako navodi Večernji list, sadržina razgovora odnosila se na posljedice zakona o premjeru i katastru RS, po imovinu Hrvata u manjem poddržavnom entitetu.

Inzko je još jednom uputio bh. vlasti na preuzete obaveze iz Sporazuma o stabilizaciji i približavanju BiH, pa i onu o rješavanju restitucije i denacionalizacije, donošenjem zakona na nivou države BiH.

Nije neobično da se vjerske institucije interesiraju za povrat svoje imovine, ali je neshvatljivo i zbunjujuće da izabrani i imenovani političari u parlamentima BiH i njenim institucijama, barem za sada u više posljednjih mandata nisu pokazali namjeru donošenja zakona o denacionalizaciji, a koje mandate su dobili od stotina hiljada onih čiji interesi su vezani za materiju tog zakona.

Naprotiv, isti ti su donosili zakone i provodili neustavne pravne radnje, kojima su imovinu pod restitucijom i denacionalizacijom prenosili u procesu privatizacije, svojim stranačkim tajkunima i projektiranim novim ekonomskim elitama.

Tim radnjama, na sreću, nisu oslobodili državu BiH obaveze donošenja samog zakona, ali su učinili da njegova primjena bude otežana i svedena na ekonomsko, novčano obeštećenje restitucionih povjerilaca, a što će BiH dalje srozavati u dužničko, kreditno ropstvo.

Naturalna restitucija, koja se mogla dogoditi da je poštivana odredba koja zabranjuje privatizaciju imovine iz restitucije, tzv. neutralni bilans, je smanjila mogućnost samog njenog provođenja.

Na sreću, postoji u svim modelima koje su usvojile tzv. postkomunističke zemlje, osim BiH i model zamjenske imovine.
E, upravo taj jedini preostali model, koji ekonomski ne opterećuje i ne uništava BiH, tjerajući je u novo enormno kreditno zaduživanje, je dosada neriješena državna imovina. Resursi državne imovine, javna dobra i druga nepokretna imovina, ona iz kontinuiteta sukcesije jesu mogućnost koja restituciju i denacionalizaciju čini, još uvijek, provedivom u BiH.

Malo je vjerovati da će aktuelno Vijeće ministara BiH sa trojcem Tegeltija, Bevanda i Turković uspjeti, a prije svega imati odriješene ruke, od partijskih centara moći, pred Parlament BiH uputiti u tekućem mandatu zakon o restituciji i denacionalizaciji.

Jasno je da su još uvijek itekako jaki politički ali i logistički, centri moći ne samo u BiH nego i izvan nje, koji bi ovaj proces rado spustili na poddržavne aranžmane - entitete i omogućili da se stvore pretpostavke i dogodi proces teritorijalizacije nacija u gruntovnoj proceduri.

Do tada nam ostaje prigodničarsko vajkanje od Bajrama do Bajrama, i od Uskrsa do Božića, ali uporno tjeranje međunarodne zajednice iz Bosne i Hercegovine. Iste one koju je kod kardinala predstavljao Inzko.

Nije lako, tipovati jel' će kukanje ili tjeranje biti uspješnije.