Iz ugla dr. Dizdarevića: Diegu, pozdrav iz srca

Piše: Dr. Kemal Dizadrević

Oduvijek, dvije su strane svijeta. Ona bogatih i ona siromašnih. Sve ostale podjele su sekundarne i izvedene da bi opravdale ovu osnovnu. Diego Maradona je bio ‘shanty town' genije čija je unutrašnja kompleksnost i kontradiktornost hranila njegovu jedinstvenost. On je simbol one druge strane svijeta, kojem se morala diviti i ona prva. On je jedno od obilježja dvadesetog stoljeća.
Dok su ostali velikani igre pobjeđivali uz pomoć drugih i sa drugima, Maradona je uglavnom pobjeđivao sam.

Njegov 'gambeta’, taj prkosni slalom-dribling dječaka sa šljake, porazio je, bar za kratko i bar za njegov vrijeme, surovu pravilnost igre bogatih i moćnih. Dribling, ta isključivo individualna vještina i nekada esencijalna osobina fudbala Južne Amerike i raje iz mahale, je bio često samo sportski krik potlačenih u borbi sa disciplinom i vrhunskom taktikom bogatih i moćnih. Ali Maradonin ‘gambeta' nije bio samo isprazni krik već superiorna vještina koja je hladila nadmenost i drskost vladara svijeta.

Na kraju su mu priznali, čak i oni koji hvale individualnost satkanu u čelični kavez njihovog reda, da je Diegova haotična i lijepa, instinktivna i veličanstvena, individualnost i vještina nešto što do tada nije viđeno u carstvu igre. Oprostili su mu i 'Božiju ruku’ da bi ga na kraju, samo naizgled, a ustvari lažno, uveli u svoj svijet moći i novca, gurajući ga nespremnog u carstvo kokaina i dajući mu ulogu svjetskog cirkusanta i kvazi-mesije. Znali su oni kako neutralizirati pobunu i sirovu individualnost što potencijalno ugrožava uspostavljeni ‘imaginarni red' njihovog svijeta.

Njegov fizički izgled i kombinacija italijansko-domorodačkih gena stajala je nasuprot vrijednosti, tada još uvijek ‘globalizma u rađanju' velikih i moćnih vladara sa sjevera i onih preko Atlantika.
Taj 22 .06.1986. je ostao urezan u historiju sporta, ne samo kao veličanstvena pobjeda kreativnosti kroz igru već i kao dokaz da ponekad lucidna prevara, kao produkt neukroćenog
duha koji se rađa u potlačenosti, mora biti priznata kao uspjeh. 

Tada je Diego zgazio Englesku, zabijajući najbolji gol ikada viđen do tada, ali i izvodeći najveću fudbalsku prevaru ikada viđenu do tada. Nije bilo odmah jasno koliku snagu taj događaj može imati na budućnost igre i svijeta. Engleska je bila simbol one prve, moćne i bogate strane svijeta, čija je racionalna i shematizirana igra predstavljala potpunu suprotnost lepršavoj i buntovnoj igri, u kojoj je jedan jedinstveni, genijalnošću izabrani, rušitelj etabliranih pravila i reda, koristio instinktivnu kreativnost i instinktivnu prevaru da bi zgrabio svoj cilj.

Diego je valjda znao da nije dovoljna kreativnost za pobjedu u njihovom svijetu moći baziranom na bogatstvu, a rođenom na principu otimanja iz usta, čak i ‘prljavih siromaha'. Kada ovi prvi varaju, oni fudbal igraju rukama i naređuju arbitru da to ne vidi, a kada ovi drugi varaju oni su primorani na nezaboravne izvedbe i čudesne trikove.

Diego je umro nekoliko sedmica nakon neurohirurške operacije, pri kojoj mu je evakuirana kompresivna krv koja se nalazila između njegovog mozga i moždane tvrde ovojnice (tzv. subduralni hematom). Umro je u relativno kratkom periodu nakon pojave bukvalne kompresije na njegov mozak, a poslije 60 godina titanske borbe protiv unutrašnje i vanjske kompresije što činio mu je svijet i njegova uloga u njemu. Neurohirurgija, koja će trajno ostati vezana uz njegovo ime, upravo je tipičan produkt one prve strane svijeta, koju je bjesomučno driblao nogama, jezikom i jednom rukom. Produkt tog hladnog bogatog svijeta koji je kroz disciplinu i determiniranost, te strogo kontroliranu upotrebu moći i tehnologiju koristi, uspio održati svoj cilj vladanja životima i smrtima, pri
tome uvijek nanovo porađajući dominaciju i osiguravajući svoju poziciju vladara 'imaginarnog reda'.