SARAJEVO, (Patria) - Iako su brojni domaći i regionalni mediji objavili priču o Bosancu koji je učestvovao u izgradnji čudesnog tunela i još čudesnijeg kružnog toka ispod okeana, Senad Bišćević, taj Bosanac, javio se agenciji Patria sa željom da ispriča kako je zaista sve izgledalo. Sa Senadom smo razgovarali o njegovom životnom putu iz rodnog Sanskog Mosta do Norveške, o prvim poslovima i životnom putu koji ga je doveo do pozicije suvlasnika jedne moderne kompanije.
Gospodin Bišćević ustupio je brojne neobjavljene fotografije ispod arhitektonskog čuda, koje će Patria objaviti u narednom periodu.
Razgovarao: Rasim BELKO
Otkud Senad Bišćević u tako zahtjevnim vodama. Vidim u medijima da ste iz Sanskog Mosta, da ste radili u Splitu prije Norveške, ali me zanima koji je to put koji vodi od Sanskog Mosta, preko Splita do Norveške i učešća u ovako zahtjevnim i fascinantnim poslovima?
Pokušat ću odgovoriti iskreno, sa željom da čitatelji kod nas dobiju sliku koja je nekada drugačija od one slike koja se ponekada predstavlja, a vezano za ljude sa naših područja, tu prvenstveno mislim na BiH.
Specifičnost Kraljivine Norveške je u tome što ova država je u našim ljudima vidjela potencijal a ne breme. Kada se uzme u obzir da ljudi koji su došli u Norvešku su došli relativno kasno, a to je po izbijanju sukoba sa HVO, te je velika većina naših ljudi ovdje sa područja Hercegovine.
Ja sam sa porodicom došao ovdje 4. septembra 1993., a došao sam iz Splita, jer sam ja početkom agresije na BiH došao iz Njemačke gdje sam radio. Suprugu i dvije kćerke od 7 i 8 godina su naše dobre komšije protjerale skupa sa još 800 žena i djece i starijih osoba, među kojima i moj otac u pravcu Cazina i Velike Kladuše.
Tada su kao što je poznato fašističke okupatorske snage uz pomoć domaćih fašista okupirali Sanski Most, počeli ubijanja muškog stanovništva te protjerivanja u logore.
To je dokumentovano i određene osobe iz redova domaćih fašista su osuđeni u Hagu.
Nažalost među ubijenima su i moja dva amidžića Haris, stomatolog i Nedim student stomatologije, dok su amidža zubar Faik i Nedimov brat blizanac Edin preživjeli logor na Manjači. Po dolasku u Split gdje mi je bila majka, počeo sam da pokušavam saznati gdje se nalaze supruga i kćerke i za to mi je trebalo nekoliko mjeseci, da saznam da se nalaze u Velikoj Kladuši. Trebalo mi je još par mejseci da ih izvučem iz tog okruženja, samo ja znam kako sam to uspio. U međuvremenu sam radio određene poslove za BiH.
Tako sam organizovao odlazak 10 naših ranjenika, a njih 10 imali su samo devet nogu, u Češku na liječenje i ugradnju proteza. Svi su bili iz Tuzle.
Sve vrijeme sam i radio na osiguravanju ostalih potreba koje su išle prema Tuzli. Isto sam učestvovao i u slanju naših ranjenika u Alžir. I kada je već počeo sukob Armije BiH i HVO ipak sam uspio otići u Livno na razmjenu takozvane Tolone grupe a među njima je bilo par ljudi iz Sanskog Mosta, poput sada pokojnog Stipe Čatića, moj rođak Zlatko Rosinić.
Kako sam kao musliman, Bošnjak tada došao do Livna, bio na razmjeni i doveo rođaka u Split samo ja znam, ali hoću da kažem uvijek ima dobrih poštenih ljudi svugdje. Učestvovao sam u organizaciji priprema naših sportista za Olimpijske igre u Barceloni o čemu je tada pisala i Slobodna Dalmacija. Zadaci su dolazili iz Sarajeva, odakle sam i dobio prvi pasoš BiH sa adresom Maršala Tita 84 Sarajevo a to je zgrada Predsjedništva BiH, jel ja u stvari nikada nisam živio u Sarajevu. Želim samo da napomenem da sve ove aktivnosti su finansirale isključivo mojim sredstvima, mojom ušteđevinom.
Stotine i stotine ljudi iz Sanskog Mosta su prošli preko Splita, po mnoge sam išao preko granice i dovodio ih, opremao i išli su dalje prema rodbini u Evropi. Najviše su to bile žene, djeca i stariji ljudi. Najzad sam uspio i dovesti prvo suprugu i kćerke do Splita a poslije i oca. Kao što rekoh sukob u srednjoj Bosni i u Hercegovini se odrazio i na nas koji smo bili u Hrvatskoj i nije više bilo mogućnosti da se ostane. Jedina država gdje se moglo otići bez vize je bila Kraljevina Norveška, te smo tu i završili.
Veoma brzo po dolasku u Norvešku sam shvatio da je Norveška daleko od našeg ustaljenog shvatanja Zapadne Evrope kao što su Njemačka i Austrija, tipične zemlje sa našim ljudima.
Sama priroda, gradovi ljudi sve je nekako drugačije bilo i tada sam vidio da smo imali mnogo predrasuda.
Smještaj u prihvatnom centru prvo u Oslu a poslije u Sandnesu, pokrajina Rogaland na zapadnoj obali Norveške je bio može se reći pristojan, ali najveća vrijednost je bila što smo po dolasku krenuli u školu za učenje norveškog jezika.
Uz pomoć toga te vlastitog ekstra zalaganja moglo se već poslije nekoliko mjeseci koliko toliko komunicirati. Ta komunikacija je i dovela da sam ponudio jednom vlasniku male firme za prozivodnju garažnih vrata da ću skupiti osam naših ljudi i da ćemo sagraditi krov na njegovoj tvornici. Tako je i bilo, nas osam podigli smo krov na objektu 55 x 22 metara.
Došli su i novinari i napravili članak o osobama iz BiH kao resurs osobama za Norvešku (Aftenblad Stavanger). Poslije toga ja sam sa porodicom preselio u jednu malu općinu sa svega 2.500 stanovnika. Odmah sam počeo da radim u tvornici za preradu lososa, supruga u vrtiću (završena Pedagoška akademija Sarajevo), djeca su išla u školu.
Nažalost, je se povrijedim na poslu, te nisam mogao raditi više u tvornici nego prvo odem na kurs za tehničkog crtača i poslije toga počnem da radim u općini na mjestu crtača opštinskih planova i digitiliziranju karata, koje je tada počelo u Norveskoj.To su moji prvi susreti sa kompjuterima u pravom smilsu i saznanju da sam ja u stvari tehnološki neobrazovan. Počelo je mukotrpno učenje, kupio sam prvi kompjuter OLiveti i počeo da učim.
U međuvremenu se i rat završio i ja se uputim u Sanski Most i čak počnem da radim, kopam kanale za kablove. Pekar Bešić iz Majdana pokrao sve iz očevog stana, čak tatine priznanja i odlikovanja i stavio kod sebe. Tada sam odlučio da se vratim u Norvešku i da svoj život gradim tu. Ta priča sa stanom oca je da je otac došao u Sanski Most, ušao u svoj stan, te otišao po mamu u Split. U međuvremenu je osoba iz Općine, sada nije više živ pa neću njegovo ime pominjati, uzela novac od tog Bešića, koji je došao iz Njemačke i dao mu rješenje da provali u stan mog oca i useli se.
Po dolasku nazad u Norvešku prvo što sam odlučio je da pravim kuću u većem gradu jer ubrzo bi moje kćerke trebale u srednju školu te bi tada morali ići kod nekoga stanovati ako će ići u srednju školu. To ja nisam htio dozvoliti i odlučio sam praviti kuću. Nisam imao koga pitati ništa, jer niko to do tada nije napravio, nego sam krenuo od banke do banke da tražim kredit.
Normalno da me u mnogim bankama nisu ozbiljno shvatali. Nemam ušteđevine, nemam još stalne boravišne dozvole u Norveškoj te nesiguran posao. Jednog dana sam otišao u SR banku i tu me dočekala jedna gospođa sa imenom Ana. Saslušala me do kraja, pitala imam li ušteđevine, rekao sam da imam za četiri avionske karte u pravcu Bosne ako ne uspijem u svojoj namjeri da napravim kuću.
Rekao sam da mi tražimo posao u Sandnesu gdje želimo da se preselimo. Rekla mi je da će iznijeti na kreditni odbor u banci i da će mi poslati odgovor. Mislio sam još jedan lijep razgovor i ništa vise. Prošlo je tri dana i sjećam se bio je petak kada mi je telefon zazvonio i bila je to gospođa Ana iz banke. Kaže bio je kreditni odbor i oni vjeruju u mene i odobrili su kredit u 100 % iznosu za normalnu porodičnu kuću. Istovremeno sam počeo da pišem molbe za posao u mojoj elektrostruci i napisao sam preko 200 molbi kao i za suprugu. Na većinu nije došao ni odgovor, ostali samo zahvalili što sam im slao molbu i sreću neki drugi put.
Jedan dan zatekao sam dva pisma. Jedno naslovljeno na mene, drugo na suprugu. U ta dva pisma su odgovori na naše molbe za posao i to pozitivni. Sve je krenulo nekako dobro. Sada je trebalo pronaći privremeni stan u gradu Sandnesu dok kuća ne bude gotova jer poslove smo već dobili i treba se preseliti.
Uglavnom 9. maja 1997. su počeli radovi na izgradnji kuće, a 11. decembra iste godine smo uselili u kuću. Za vrijeme izgradnje sam svaki dan normalno išao na posao a poslijepodne dolazio da radim elektroinstalaciju, poslije gipsane radove i na kraju svega kao završnica tapete. Osim tri prijatelja niko od te bosanske zajednice nije došao da vidi šta se radi iako sam ja imao i kahvu i druge stvari u toj kući u slučaju da neko dođe.
Ali zato nije nedostajalo priča da sam ja na putu da uništim porodicu jer sam uzeo ogroman kredit (1,2 miliona kruna) pa su te priče plasirali po sijelima dok su primali socijalna primanja. Poneko je znao nazvati i pitati kako se dobije kredit, jesam li imao nekog Norvežanina da garantuje za mene i tako neka tipična balkanska pitanja. Kao što rekoh 11. decembra 1997. smo se uselili u vlastitu kuću, na dvije etaže i potkrovlje.Tada sam i kupio novi auto jer se moglo uz kredit za kuću i taj auto me služio sve do ovo ljeto.
To je priča otkud ja iz Sanskog Mosta u Norveškoj.
Suvlasnik ste u kompaniji Roxel. Koliko je potrebno rada i odricanja, snage i volje da postanete suvlasnik u nekoj kompaniji u Norveškoj a došli ste iz Bosne?
Prvi normalni posao poslije posla na crtanju je bio posao električara. Nažalost, opet me pogodi bolest kičme, prikuje za krevet par mjeseci. Za to vrijeme čitajući razne oglase naiđem na oglas gdje se traži servisni tehničar na aparatima za kockanje. Napišem molbu, sjednem u auto i odem do te firme da predam molbu direktno. Vratio sam se kući sa novim ugovorom. Nazovem bivšu firmu i kažem vlasniku šta sam napravio. I njemu je bilo drago jer je znao da ne bih mogao raditi posao električara na građevini sa takvom kičmom. Kao tehničar za servisiranje sam uživao na poslu, putovao okolo, servisirao aparate i bilo mi lijepo. Jedan dan na sastanku u firmi vlasnik firme je rekao da je došlo do promjena u zakonu o akcionarskim društvima i da je on donio odluku da prvo ponudi nama uposlenima da otkupimo do maksimalno 5 posto od firme.
Niko osim mene nije htio i ja sam tada prvi put postao kako se kaže akcionar u jednoj firmi. Firma se zvala Sport og Spill AS. Tada sam došao do drugih saznanja, radio još bolje. Godinu dana poslije došla je ponuda da nas otkupi jedna nizozemska firma i mi smo pristali. Moja investicija se višestruko isplatila, radio sam još par mjeseci za nove vlasnike na istim poslovima.
Kako sam imao već dio poznanika u tom nekom elektro okruženju, jedan dan sam dobio poziv iz Osla od direktora jedne firme. Pitao me da li bi htio da dođem na sastanak u Oslo, oni plaćaju avinosku kartu i hotel. Pristanem i odem, vratim se sa ugovorom za novo radno mjesto kao tehničar i vođa odjeljenja Rogaland koji su oni osnovali. Bio sam jedini uposleni u tom odjeljenju. Počeo sam radove na poslovima alarmnih uređaja i istovremeno građenje odjeljenja. Poslije dvije godine odjeljenje je imalo 10 tehničara pod mojim vodstvom. Firma je bila dio velikog norveškog koncerna Hafslund ASA. Tih sedam godina sam strahovito puno naučio o poslovima, ljudima jer firma je nas, šefove odjeljenja, sve vrijeme slala na stručne kurseve. Te stvari ne možete naučiti ni na jednom fakaltetu, jer su vam ovdje predavači od fudbalskih trenera kao što je bio Rekdal, do motivatora kao što je bio Franck Beck koji je motivirao Johana Olava Kosa, koji je osvojio 5 zlatnih medalja na ZOI ‘94.
Isto tako direktori najvećih kompanija, vojni stručnjaci itd. U poslovnom svijetu nema milosti, oni koji su uložili novac žele da zarade još više pa je cijela firma Hafslund Sikkerhet AS prodan Securitasu. Ja sam prije toga bio u grupi koja je izvršila reorganizaciju cijele firme prije prodaje i za taj posao dobio 700000 NOK. Jedno vrijeme, tri mjeseca nisam radio nego sam bio malo više u Bosni sa majkom jer je otac već prije preselio na ahiret.
Još malo sam radio na alarmnim sistemima te jedno kratko vrijeme u općini. Tada sam dobio poziv od jednog Norvežanina da uđem sa poslovima izgradnje 4G mreže za Telenor i Telia. On je već imao firmu, imao je i neke uposlene iz Srbije ali to nije išlo kako treba. Pristao sam pod uslovom da mi da 5 posto firme odmah. On je pristao i počeo sam da radim. Koristeći moje bivše veze iz Hafslunda je dio tih ljudi sada radio za Telenor, došli smo do većeg obima poslova, zaposlili još ljudi, jednog iz Hrvatske, i radilo se četiri godine sve do završetka uspostavljanja 4G mreže.
Taj posao mi je bio super jer sam koristio jako mnogo helikopter u poslu i svaka prilika da idem na planiske vrhove gdje su bazne stanice nije mogla proći bez mene. Zadnjih pola godine sam došao u kontakt sa firmom Roxel Infra i naša firma 4GNS Telecom je radila u ovom tunelu Ryfast, neophodnu mrežu za komunikaciju. To je sistem koji koriste policija, hitna pomoć, vatrogasci i ostale službe u slučaju nesreće.
Tada sam upoznao i vlasnike Roxel Infra i u našim pričama došlo je do toga da se firma 4GNS Telecom ukida i da ja nemam nekih specijalnih planova ali sam rekao da ima u BiH dvije tvornice kablova koje sigurno mogu isporučiti kablove jeftinije nego neko drugi, a sve vezano za projekat na Farskim otocima. Tako se mi dogovorimo da ja po okončanju poslova za 4GNS Telecom i gašenju firme pređem raditi na nabavi u Roxelu. Onda me pošalju 15 dana u Hrvatsku i BiH da uspostavim te kontakte. Dio sastanaka je obavljen, moram reći ovdje jako dobar sastanak sa TKT Tomislavgrad te par firmi iz Hrvatske i Slovenije. Za onaj ostali dio firmi koje sam kontaktirao nemam šta reći jer nisu se udostojili ni odgovoriti na mail.
Pošto je Roxel Infra dio grupacije Roxel, tu su se počele dešavati neke stvari vezano za poslovanje ostalih dijelova grupacije a to su Roxel Tekniske i Roxel Energy koji su na kraju rezultirali da je nad cijelom grupom Roxel pokrenut stečajni postupak. To su bila teška vremena, pandemija Covid 19 je već počela i sve je izgledalo ne baš dobro. Ja sam u međuvremenu radio na novim tenderima i uspio dobiti jedan tender za tunel od 3,5 km. Uglavnom Roxel Infra kao zdravi dio grupe je i dalje radio ali je situacija bila jako neizvjesna. Tada su se pojavili investitori koji su kupili Roxel Infra AS. Tada smo i mi uposleni dobili priliku da kupimo dio akcija što je nas troje iskoristilo šansu i kupilo akcije u firmi. Tako sam ja postao ponovo akcionar ili suvlasnik u firmi. Neki mediji su napisali vlasnik, ali ni sami ne znaju kako su to napisali.
Vezano još za ovaj tunel na Farskim otocima. Bio je pokušaj da firma Elnos iz Banja Luke bude dio ovoga projekta ali nažalost do toga nije došlo jer se nisu mogli brzo organizirati. Inače firma Elnos je cijenjena firma ovdje u Norveškoj i baš izvode radove u ovoj pokrajini gdje sam ja. Što se tiče ostalih proizvoda, pokazalo se nažalost da kablovski proizvodi iz BiH kompanija su skupllji ako se računa i transport na Farske otoke. Isto je važilo i za firme iz Hrvatske. Jedino su Slovenci bili normalnih cijena.
Norveške institucije raspisale su tender za novo arhitektonsko čudo, tunel dug 27 kilometara. Hoćete li učestvovati u ovom projektu i koliko je teško a koliko zanimljivo raditi na tim dubinama?
Tačno, ovih dana je Državna uprava za ceste počela sa tenderom za Rogfast, kako se zvanično zove projekat, i prvi sastanak na kojem sam i ja učestvovao je već održan sa prezentacijom samog projekta. Ako kažem da su firme od Španije, Francuske, Italije, Švicarske, Kine, Švedske učestvovale na tom sastanku dovoljno govori o veličini projekta.
Moram reći da je ovo drugi put da ovaj projekat dolazi, jer je prije četiri godine poništen. U ovom momentu sve firme iz Norveške iz oblasti gradnje tunela se pozicioniraju i traže se alijanse sa firmama iz drugih država, jer ovo je suviše veliki projekat za bilo koju pojedinačnu firmu.
Napisali ste da je to šansa i za firme iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Srbije. Je li to znači da vjerujete da su naše firme sposobne raditi na tako zahtjevnim projektima?
Smatram i ubijeđen sam da postoje kompanije s naših prostora koje mogu pružiti dio svojih usluga ili proizvoda. Ja i sada sam u kontaktima sa nekim bh. firmama, jednoj firmi sam proslijedio jedan tender koji oni sigurno mogu zadovoljiti i oni će sigurno se javiti na taj tender. Još jedna firma skupa sa trećom internacionalnom kompanijom je već prošla prve kvalifikacije na jednom većem tenderu i sada traju pregovori.
Tako da kažem ima kontakata, ima pomaka ali ja bih volio da bude toga više. Ovdje će u sljedećih 10 godina biti preko 200 tunela dužine od 1 do 15 km, što na kontinentu što ispod mora, a ni sam ne znam tačno koliko stotina kilometara ali sigurno preko 900 novih autocesta sa četiri trake.
Ali da bi se ušlo ovdje na ovo tržište, bh. firme moraju naći partnere u lokalnim firmama koje već rade na manjim projektima, znaju proceduru i imaju reference. Spreman sam ja pomoći ali incijativa mora doći iz BiH, ne odavde, te da napomenem zaboravite političare, od njih nema koristi. Ovdje političari nemaju nikakve uticaje za tendere, poslove i ono što možda kod nas imaju.
Pratite li situaciju u BiH, tačnije izgradnje cesta u BiH. I kako ocjenjujete da države poput Norveške daleko brže grade projekte ispod mora, nego što BiH gradi po tlu?
Normalno da pratim situaciju u BiH. Osim Euro-Asfalta koji je firma koja pobjeđuje na tenderima ne samo u BiH nego i u susjednim državam, mislim da nema ozbiljne firme, što je žalosno. Bili smo dobili dokumentaciju za jedan tunel da bi pokušali dati našu ponudu ali smo brzo odustali od toga iz prostog razloga što smo na naše mailove dobili odgovore što se mi petljamo kada se već zna ko će dobiti posao. Isto tako čitajući dokumentaciju dođemo do saznanja da još uvijek se primjenjuju propisi SFRJ, a te države kao što znamo nema.
Navest ću jedan primjer iz naše elektro struke. Imamo dvije tvornice kablova u BiH koje proizvode bakarno uže 50 mm2 i 25 mm2 koje se koristi svugdje u ovim projektima za uzemljenje a u samoj BiH koriste strani proizvod čelične trake.
To je apsurd. Takvih apsurda sam pronašao više u projektnoj dokumentaciji, da ne kažem da nam u BiH dosta projektne dokumentacije rade firme iz druge države i tu stavljaju odmah proizvode koje se proizvode kod njih, a trebalo bi da piše i slično, ako ste već naveli neki prozivod.
Je li na otvaranju tunela na Farskim otocima bilo političara s obzirom da u BiH političari se slikaju i kada otvaraju trotoare, platforme za kontejnere za otpad i slično.
Političari kao i uvijek se vole slikati pa tako i ovdje, ali bilo je da put otvori dijete iz nekog mjesta, neka stariija osoba, najstariji radnik koji je radio na projektu, najmlađi radnik i mnogo varijacija ima tako da nema pravila, sve je individualno. Jedino što je sigurno je da nema pečenih volova i cajki pod šatorima.