'Sihre' nad Srebrenicom, zagovornici bojkota izbora treba da odstupe

Piše: Ernad Metaj

Zagovornici bojkota izbora u Srebrenici promijenili su ploču, i sada, „opet“ u cilju viših interesa aminuju preuzimanje osvojenih mandata. Ne može njihovu sramotu oprati ni neuvjerljivi pokušaj reisu– l–uleme Huseina efendije Kavazovića da sa dijelom probosanskih stranaka, a prije bi se reklo njemu dragih bošnjačkih političara, skrene pažnju sa ove bruke pričom o novoj Deklaraciji o Srebrenici.

Deklarativna podrška iz Sarajeva u prošlosti je skupo koštala Srebreničane. O tome najbolje svjedoči 8.372 žrtve genocida koje su se uzalud nadale da će im bošnjački politički vrh pomoći. Svjedoče tome i prazne kuće u Srebrenici koju polako, ali sigurno, napuštaju i najuporniji povratnici koji nikada nisu dobili priliku da svoju egzistenciju riješe preko politike. Ćamil Duraković, Alija Tabaković i Sadik Ahmetović su pomoć Islamske zajednice trebali potražiti drugim povodom, da se nađe hodža koji će im skinuti „sihre“, zbog kojih više ispaštaju ljudi koje obmanjuju svojim pričama.

Bojkot izbora u Srebrenici isključivo je oduzeo pravo glasa ljudima koji žive tamo, a njihove predstavnike koji će sada prihvatiti mandate izabrali su stanovnici u Federaciji BiH i dijaspori. Da su glasali stanovnici iz Srebrenice bošnjački predstavnici bi imali još četiri sigurna mandata. Na poništenim su imali osam, a na ponovljenim moglo je i bolje jer su se srpski glasovi rasuli na manje partije. Ovako u skupštinu su većinom opet ušli oni koji su poput krpelja godinama čvrsto pripijeni na budžetske jasle. Zbog bojkota izbora iz Skupštine je ispao najmlađi, Bernis Ademović, mladić koji je otac troje djece. Šta su uradili zagovornici bojkota Ademović je slikovito objasnio na društvenim mrežama.

„Nerijetko pričam djeci prije spavanja priče o životinjama... Inače im pričam o gepardu, lavu, tigru, vuku... Danas aktuelna tema i dio elaborata je međed... Pričat ću im kako je nekoliko međeda ubijedilo sve životinje kako samo oni od pčela mogu med je(kra)sti... Ko se suprotstavi optužiće ga da je piroman... Znajući za to...čak je lisica podvila rep i sova umuknula... Biće to duga priča“.

Jedan od međeda se prepoznao i javno odgovorio. Prepotencija je prešla u bezobrazluk svojstven ljudima koji će i s neprijateljem leći da bi ostvarili svoj cilj. Međedi su se nekada gađali pepeljarama, udarali jedni druge, a sada svoju bahatost iskaljuju na onima koji živom drže ideju o održivosti povratka u Srebrenicu.

„Jedne noći u šumi začula se buka, reče zeko lisici krenimo po vuka...“, komentar je Ćamila Durakovića koji je dao pismenu garanciju da neće prihvatiti mandat ako ga osvoji. Umjesto da časno odstupi jer godinama od vlastite galame isključivo sam profitira Ćamil drčno poručuje da oko meda u Srebrenici neće da vršlja bilo ko.

Sraman je Ćamilov odnos prema mladiću koji je istinska nada novog života u Srebrenici, a koji nije naslonjen na budžetske jasle iz Srebrenice, ili Sarajeva. Ako voli Srebrenicu koliko o tome priča Ćamil će se držati vlastitog papira i mjesto u Skupštini ustupiti mlađima koji mogu donijeti novu političku energiju potrebnu Bošnjacima.

Nigdje kao u Srebrenici nije časnije pognuti glavu i priznati vlastitu grešku. Zagovornici bojkota to ne misle učiniti, i dalje siju smutnju, sada pričom kako mandate treba uzeti, ali da Bošnjaci ne budu dio vlasti kao što su u susjednom Bratuncu koji nije pošteđen u genocidu. 

Srebreničani ne smiju nikada više vjerovati rezolucijama i deklaracijama, poslije njih u ovom gradu su se učile Fatihe. Zato je reisu–l– ulema, ne sumnjam u dobroj namjeri, trebao biti oprezniji jer nije sa svakim za stolom sjediti. Mogao je uvaženi reis Kavazović biti i hrabriji, pa na vrijeme osuditi bojkot s kojim se nije slagao. Bošnjaci u Srebrenici bi danas bili politički snažniji faktor.

Da politiku treba ostaviti političarima pokazao je i nesuđeni gradonačelnik Alija Tabaković kojem je očigledno postalo tijesno na čelu Medžlisa Islamske zajednice pa je odlučio promijeniti fah. Bojkotom Tabaković nije ništa izgubio, primaće plaću iz Vijeća naroda Republike Srpske, a jednako je učinkovito smanjivao džemat kao pripadnik vjerske i političke organizacije. 

Zagovornici bojkota ne govore o tome kako je u ovom gradu svake godine manje Bošnjaka koji tu istinski žive. Manje ih je i na biračkom spisku. U Srebrenicu su se slile milijarde maraka za podršku povratku. Za stolom sa reisu–l-ulemom su bili svi odgovorni jer taj novac nije završio kod onih kojima je bio potreban. Zato imamo pravo da sumnjamo u deklaracije iza kojih isključivo oni stoje. 

Ako su kod reisa Kavazovića bili probosanski, a ne bošnjački političari i ako se istinski zalaže za multietničnost onda je mjesta trebalo biti i za Željka Komšića. On je jedini javno rekao da bojkot izbora u Srebrenici nikuda ne vodi, a njegov DF za razliku od nekih aktera ipak je politički faktor u Srebrenici. Možda je problem što predstavnica DF-a ipak nije dio kola u kojem odavno igraju okupljeni kod reisa. Oni koji su dali amin za bojkot izbora u Srebrenici otvorili su Pandorinu kutiju amnestirajući tako sve one koji iz poznatih razloga napadaju i negiraju CIK.

Bilo bi dobro da nam Ćamil Duraković, Alija Tabaković i Sadik Ahmetović javno kažu gdje je nestala očekivana podrška međunarodne zajednice kojom su ubjeđivali protivnike bojkota da pristanu na njega. Čini se da dalje od Islamske zajednice nisu mogli, a vjera i politika objektivno ne idu pod ruku, u normalnim zemljama. Na Balkanu, u ime boga se ubijaju, a sve više i pljačkaju ljudi. Srebrenici su potrebne nove snage. Ćamile ustupi im mjesto.