Hipokrizija u misiji: Kako da dobri sami odu!?

Piše: Prof. Dženan Skelić

Na prvu, fantastičan tekst Zubčevića u Nomadu, pod naslovom: „Koalicije ne možemo“, na drugo, treće i svako sljedeće čitanje umnog i politički osviještenog bića, znak za uzbunu, povlačenje ručne i pripremanje na novi talas kafanskog političkog palamuđenja o tome kako su svi isti i kako je sve svejedno!

Zamjerim već godinama (ne)glasačkom tijelu u BiH što se pretvorilo u drvene mudrace, koji pred „velikim“ ekranima (ništa pametnijm od onih nekada malih), na kafanskim skupštinama i po FB Senatima sve niveliraju i šire ideju beznađa u kojoj svakako ne može drugačije i u kojoj su svi ishodi svedeni na isto, te stvari treba prepustiti ruci sudbine.

Ovakav fatalizam smisleno i planski je Otomansko carstvo programiralo u mentalni sklop porobljenog Balkana ali se najbolje taj pelcer primio u Bosni. Nigdje nisu tako moćno, bez obzira na religijsku pripadnost, legli pod isti hlad famozni sabur i vjerovanje da je sudbina običnog čovjeka daleko od njegovih ruku! Kruna tog programiranja provučena je kroz mitološko, pripovjedačko, utkano u kolektivno nesvjesno prisjećanja na anegdote, priče, prepjeve i druge mudrosti i mudrolije koje poput onih u „narodnim“ (čitaj gospodarevim) mudrostima upozorava na osnove programa očite u frazama: „sjaši Murta da uzjaši Kurta“ ili „jedan se otego drugi se protego“ ili „ne talasaj“ „ispravljanje krive Drine“, „nakon kiše uvijek dođe sunce“, „koga je moliti nije ga jediti“ „narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje“, kao i ina spominjanja božije pravde i konačnog suda te potrebe da se trpi nepravda jer je i ona od Boga!

Sve ovo ima za cilj da narod ostane u zabludi da se ništa ne može promijeniti dok ne bude „vakat“ da se samo promijeniti te da mehanizam promjene nije u našim rukama, da nemamo kontrolu nad našim sudbinama i što je veoma važno u kontekstu Zubčevićevog teksta da je svaka vlast ista i da je valja trpiti jer svakako mijenjaš samo aktere ali ne i stanje odnosno skript prema kojem su podijeljene uloge i formirane priče!

Ovakva moja reakcija je potaknuta sa dva glavna motiva koja Zubčević provlači kroz tekst: prvi je kako je moralno i odgovorno da se povučeš kako je to Kojović uradio pri čemu ga opisuje kao junaka sa vrlinama i kvalitetama koje su rijetke u nas na političkoj sceni pa je valjda takvima mjesto izvan politike, na marginama sa kojih mogu uz pivu tabiriti domaću i svjetsku politiku i drugi je šatro moralni zahtjev koji višekratno upućuje Nikšiću da se ugleda na Kojovića kao boljeg od sebe, uz to pojašnjavajući kako je Nikšić dobar čovjek ali takav ne treba SDP-u niti BiH politici već nam treba vođa!

Pojašnjava Zubčević kako Nikšić kao dobri nije dovoljno dobar jer nema viziju, nije politički zreo itd. ukratko nije pravi lider!

Gospodine Zubčeviću, dosta je nama pravih lidera, nama trebaju dobri ljudi kojima je interes kolektiva ispred stranačkog i ličnog a meni se čini kako su i Kojović i Nikšić upravo takvi ljudi a u BiH do sada upravo mehanizmima poput Vašeg ispiranja mozgova se efikasno postiže to da se dobri ljudi povlače pred lošima jer je stvorena klima kako su „svi isti“ i koju širi i Vaš „dobronamjerni“ tekst!

Socijaldemokratija nije politička pismenost već socijalna osjetljivost, usmjerenost na pravdu i kolektivno dobro uz poštivanje potreba i mogućnosti pojedinaca! Socijaldemokratija je prije svega politička emocionalnost i empatičnost pa onda umnost i logičnost! Nermin Nikšić je čini se iz Vaše priče čovjek emocije i empatije, dobar čovjek kojeg ljudi doživljavaju kao dobrog i bliskog! Nije onda greška u Nikšiću pa da on treba da ide već je greška sistemska u mentalnom sklopu onih koji oblikuju javno mijenje već decenijama kako i Vi to uradiste u spornom tekstu koji ide na ruku najviše SDA a na štetu svih drugih!

Ima po malim sredinama puno ljudi poput Nikšića koji su socijaldemokrate sa emocijom i humanom recepcijom svijeta i na nadi utemeljenoj perspektivi budućnosti! Primjer je Fadil Pelesić iz Dervente ali i mnogi drugi koje je lako pronaći i prepoznati ukoliko tragate za dobrima a ne za „vođama“ jer znate imaju četiri vrste vođa: oni usmjereni na ljude, oni usmjereni na zadatke, oni usmjereni na sebe i svoje interese, kao i oni koji nisu usmjereni ni na šta!

Nama trebaju vođe usmjerene na ljude a Nikšić kao i spomenuti Pelesić su upravo taj profil ljudi i takvim jeste mjesto u politici a ne izvan nje i takvi će osvojiti političku scenu promjene u BiH ako im Vi koji oblikujete javno mnijenje date prostor i šansu a ne kao do sada da stvarate prostor beznađa i apatije generalno!