Pokazna vježba secesionizma ili Dodikova opstrukcija sa ciljem

Piše: Muharem CERO

Velikosrpski ratni ciljevi su se već poodavno preselili iz Hrvatske u Bosnu, a po sporazumu iz Karađorđeva, a Predsjedništvo Republike BiH je uz prisustvo Koljevića i Plavšićke, reklo bi se, vršilo svoju ustavnu funkciju. Neki paralelizam postoji u stanju s početka 1992. i suvremenosti u kojoj živimo. Dok duboka bh. kriza ima tumačenja tek prolaznog 'institucionalnog zastoja', ona itekako nalikuje onoj iz 1992. godine.

Povod krizi jeste bio Zakon o zabrani negiranja genocida, bučno i kvaziargumentovano je unesen u politički i javni prostor ne samo BiH nego i onoga što zovemo nedovoljno razjašnjenom odrednicom regija Zapadnog Balkana. Začuđujuće kratko reakcija opstrukcija institucija države BiH nije više bila osporavanje sadržine zakona, nego vješto problematiziranje procedure i forme njegovog donošenja.

U mnogo širem kontekstu je počelo robusno propitivanje Dejtonskog legitimiteta, ne samo ovlasti visokog predstavnika u BiH nego i samog Vijeća za implementaciju mira u BiH (PIC). Trenutno pridošli visoki predstavnik Schmidt ima osporeni legitimitet ne samo u bh. entitetu RS nego i kod značajnih međunarodnih političkih igrača Rusije i Kine. Istovremeno 'lider srpskog sveta' Vučić u maniru priučenog ministra informisanja haškog osuđenika Miloševića medijski poručuje 'Drina više nikad ne smije biti ono što je nekad bila'.

Stanje u kojem funkcionira BiH ne može se tek tako olako odrediti parlamentarnim ferijem institucija BiH nego je za pretpostaviti da je ono tek početak duboke i možda najveće krize kroz koju BiH prolazi u poslijedejtonskom periodu.
Prava dvojba jeste da li je ova kriza tek pokazna vježba realizacije secesije Republike Srpske po modelu 'rata biti neće, a ona će nestati', kako je to Dodik često izgovarao.

Drugi mogući scenarij u ovom trenutku nešto je izvjesniji jeste osmišljeni velikosrpski odgovor na Schmidtove nastupne riječi 'neprihvatljiva je svaka ideja o promjenama granica na Zapadnom Balkanu'. Nekako istovremeno je u Beogradu upriličen okrugli sto 'svih akademskih zvijezda srpskog nacionalizma' od Jovanovića, Kecmanovića, Rakovića, Tanaskovića i inih, a pod packom Milorada Dodika je izgovoren ranije osmišljeni plan B ovakvom mogućem evropsko-američkom određenju.

Po prvi puta jasno i bez zazora izgovoreno je ono što se i ranije dalo naslutiti ali se vješto krilo, 'poželjna' Bosna po strateškom partnerstvu Beograd-Zagreb odnosno Čović-Dodik jeste ona koja etnoteritorijalnim jedinicama daje predznak konfederalnih državnih odrednica u nekom labavom i tek privremenom konfederalnom savezu koji tvori državni provizorij BiH.

Nije za odbaciti i stav onih koji proizvodnju krize upravo generiraju na način koji bi u konačnici trebao da iziđe u susret opakom cilju konfederalizacije BiH. Mogući način za postizanje ovog cilja jeste razrješenje petog cilja za zatvaranje OHR-a, a to znači da se BiH razvlasti kao nosilac suvereniteta i teritorijalnog integriteta a ti prerogativi prenesu na teritorijalne prostore etnija u ustavnom obliku etnoteritorijalnih jedinica.

Eto, ova lukava agenda velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma objašnjava i zavjetnu šutnju samih centara kreacije Zagreba i Beograda.

Ima jedna varljiva nada u ovoj cijeloj priči. Njeni kreatori nisu subjekti odlučivanja, nego na sreću tek objekti sa iluzijom subjekata. Izvanjski centri političke moći će dati 'kard blanš' ovom projektu ili ga pak osujetiti i odbaciti.