Licemjerna EU olakšava posao Dodiku i Čoviću

Piše: A. Čorbo-Zećo 

Da Bosna i Hercegovina nije visoko na prioritetima Evrospke unije pokazalo se jučer na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja EU. Sankcije su izostale, ali i zaključci. Ali sigurno da je bolje da ih nije ni bilo ukoliko su sadržavali floskule koje su već svima dobro poznate.

Josep Borrell, visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku je, pak, nakon sastanka šefova diplomatije zemalja Evropske unije rekao da su imali ozbiljnu raspravu o situaciji na Zapadnom Balkanu, te da je Bosna i Hercegovina bila visoko na dnevnom redu zbog ozbiljnosti situacije.

Ali ozbiljna rasprava ne pomaže Bosni i Hercegovini, jer i snage unutar same države 'ozbiljno raspravljaju' već decenijama! Bez konkretne pomoći opciji koja je trenunto usamljena u svojim nastojanjima da osim integriteta BIH sačuva i suverenitet BiH sužava se prostor da država Bosna i Hercegovina postane moderna evropska zemlja.

U EU, i to ne svi, su zabrinuti što pojedinci koriste ovu situaciju za secesionističku retoriku, pozivaju na dijalog lidera koji moraju razgovarati i vratiti se u državne institucije u punom kapacitetu, ali još niko ne nudi opciju kako to uraditi.

Miloradu Dodiku je ostavljeno previše prostora, a Bošnjacima se otvoreno poručuje da Hrvatima moraju dati nešto i praviti „bolne ustupke“. To nešto u ovom slučaju je SVE. Zato se previše lomi i pritišće Bakir Izetbegović, koji za sada ne pristaje na ucjene, ali njegova pozicija je ugrožena i činjenicom da opozicija u BiH, ne stoji čvrsto iza njega.

I nije ovdje riječ o ideološkim pitanjima, hirurški precizno svima je jasna razlika SDA, SDP-a, DF-a, SBB-a, NIP-a, Naše stranke i drugih, ali matematika kaže da građanska opcija nosi minimalno 400.000 glasova (ako se saberu Komšićevi i glasovi Denisa Bećirovića) i to nije zanemariva brojka onih građana koji žele glasati po vlastitom nahođenju i ocjenama kandidata po vrijednostima koje nose, a ne kojem narodu pripadaju. Implementacija presuda Suda iz Strazbura su prioritet, a nikako 'hrvatsko pitanje' koje je uneseno u javni prostor isključivo jer Čović nije mogao ući u Predsjedništvo BiH.

Nacionalno i građansko nisu i ne moraju nužno biti u konfliktu, valjda su toga duboko svjesne sve stranke.

Često nam iz EU poručuju kako je sve do političkih subjekata u BiH, kako sami bh. politički subjekti i narodi moraju promijeniti svoje stanje a tada će međunarodna zajednica, navodno, pomoći.

Pa zar rezultati Općih izbora, makar kad je riječ o izboru članova Predsjedništva, nisu promjena stanja? O Lokalnim izborima da i ne govorimo, rezultati su pokazali da građani žele drugačiju BiH.

Ali, popuštanjem Dodiku jača se pozicija Čovića, koji uz jak lobi Hrvatske u EU je uradio dobar posao u Briselu, te uz opasnu situaciju u BiH usljed djelovanja Milorada Dodika svezao ruke Izetbegoviću. Dok se pažnja usmjerava na Dodika i njegove prijetnje, Čović izvlači korist.

Njemačka je to shvatila i uz Sjedinjene Američke Države trenutno stoji uz BiH i njene građane. Nećkanje iz Brisela može se okvalifikovati i kao rezultat podrške Dodiku od strane onih zemalja koje prave nered i unutar same EU – Mađarska, Poljska, Hrvatska...I dok 'kukaju' iz EU zbog migrantske krize, kao da nisu svjesni onog talasa koji im se dešava i koji će tek desiti iz same BiH, ali i regije ukoliko se hitno podrivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma ne prekine.

Kao što je to u kolumni primjetio akademik Esad Duraković međunarodna zajednica ima nekorektan odnos prema BiH; ona je kreator naše nesreće, pa i današnje nemogućnosti da dođemo na zelenu granu.

Ta zajednica onemogućila je BiH odbranu u vrijeme kada su je napale sve tri susjedne zemlje: nametnuli su joj embargo na naoružanje i time joj uskratili pravo na samoodbranu.

„Nije li to stravično i u totalnom sukobu s evropskim vrijednostima?! Kada je Armija BiH ipak stigla na kapije Banjaluke, u završnom činu oslobađanja zemlje od JNA, zaprijetili su toj oslobodilačkoj Armiji da će je bombardirati NATO ako se ne zaustavi u oslobađanju svoje zemlje. Onda nas je ta Zajednica privela u Dayton i bukvalno nam je diktirala mirovni sporazum izlazeći pri tome ususret agresoru“, napisao je profesor Duraković.

A, o čemu bi to se moglo raspravljat kada kroz svaki segment našeg bistvovanja su ugrađeni mehanizmi kojima je ETNIČKO apsolutizirano, kojima nacionalisti mogu legitimno blokirati sve.

Zašto se onda ovaj koncept želi podebljati kroz osiguravanje dodatnih 'legitimnosti' kakve Čović zagovara.

Koje to još ustupke moramo učiniti da se zadovolje potrebe onih koji bi BiH teritorijalno čitavu, ali rascjepkanog suvereniteta?