BiH je dokaz da EU (ni)je zaslužila Nobelovu nagradu za mir

Piše: Ernad Metaj

EU bi kako piše engleski Guardian da se povuče Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida i svih zločina u BiH. Takva EU ne zaslužuje Nobelovu nagradu za mir koju je dobila 2012. godine. Ne zaslužuje jer svojim potezima praktično nagrađuje one koji u BiH vode secesionističku politiku čime se dokazuje teza da su u međunarodnoj zajednici snažne snage koje nestanku BiH žele dati privid neminovnosti. Zna Evropa da raspad zagovaraju oni koji su počinili genocid u krvavim balkanskim ratovima koje “stara dama” nije znala, ili nije htjela obuzdati.

I opet EU na primjeru BiH i Zapadnog Balkana pada kao “borac za mir”. Nakon 25 godina njenog posredovanja BiH je bliže ratu nego ispunjavanju uslova za članstvo u EU. U BiH je EU 25 godina gazila vlastite principe gledajući kroz prste na kršenje ljudskih prava uprkos međunarodnim presudama koje su ukazale na diskriminaciju građana u našoj zemlji. Umjesto da spaja ljude zbog čega se između ostalog dobija Nobelova nagrada za mir EU ih je u BiH razdvajala. EU je nakon što je dobila nagradu zatvorila svoja vrata za zemlje Zapadnog Balkana čime je dala na snazi dezintegrirajućim politikama.

Svojom politikom proširenja EU je dala argument i desničarskim liderima u kritici njenog funkcionisanja, ali i alibi za destruktivnu ulogu koja opasno podsjeća na širenje i jačanje fašističke ideologije. Tako je Mađarska bila jedan od glavnih zagovornika integracije balkanskih zemalja u EU, a sada je glavni saveznik onih koji su najozbiljnija prijetnja miru nakon 25 godina. Jasno je da su Mađari gledali svoj interes jer bi integracijom Zapadnog Balkana u EU dobili nove saveznike koje sada koriste da bi pokazali moć koja ozbiljno prijeti i samoj budućnosti EU.

Kakav je mirotvorac EU mogla bi pokazati i kriza u Ukrajini. Tamo EU moli SAD, NATO i Rusiju da je ne isključuju iz pregovora koji u mnogome mogu odrediti i njenu budućnost. To pokazuje da u ozbiljnim svjetskim krizama EU nije veliki igrač i da nema ključni uticaj na mirovne procese. EU podijeljena je i po pitanju migrantske krize, a na njenim granicama, posebno u Hrvatskoj grubo se krše ljudska prava. Veliki mirotvorac daje veliki novac Turskoj da joj štiti granice tako što će spriječiti nekontrolisan i masovan dolazak migranata u EU.

Sve to nas opet vraća u 2012. godinu kada je otvoreno traženo da se Nobelova nagrada ne dodjeljuje EU. To je tražio Međunarodni biro mira, koji je i sam dobitnik Nobelove nagrade za mir. 
"Jasno je da Europska unija nije jedan od 'prvaka mira' kako je Alfred Nobel zamislio i opisao u svom testamentu", navodi se u otvorenom pismu i podsjeća kako je u testamentu, švedski industrijalac koji je preminuo 1896., ocijenio je da nagradu treba dodjeljivati "onima koji su najviše i najbolje uticali na spajanje i približavanje ljudi, kao i na ukidanje ili smanjenje oružja."

Nagradom za EU bili su iznenađeni i pojedini evropski parlamentarci. Nekima se to činila kao prvoaprilska šala, iako ne spore kako je Europska unija uglavnom osigurala mir na kontinentu koji je bio poprište već dva svjetska rata. Kao povijesni doprinos se može uvrstiti i integracija zemalja srednje i istočne Europe nakon sloma socijalizma i poboljšanje ljudskih prava koje je time nastupilo u većini zemalja koje su pristupile Uniji.

Većina njih je smatrala da je Nobelova nagrada za mir ustvari poticaj za budućnost da se EU više posveti izgradnji mira. Danas kritike protivnika dodjele nagrade zvuče više nego razumno. Evropa je na primjeru BiH pokazuje da bez SAD-a ne može biti faktor stabilnosti. Slično je i sa Kosovom. Samo devet godina nakon nagrade sama EU bliže je vlastitom raspadu nego ulozi policajca koji može čuvati mir. Velika Britanija je izašla iz EU, a desničarski pokreti u Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji i Hrvatskoj  sve više su bedemi fašizma nego poštivanja ljudskih prava.