JE LI VRIJEME ZA NOVE STRATEGIJE Prvi prioritet probosanskog bloka treba biti NATO, a ne EU!

Piše: R. Belko

Bosna i Hercegovina izgubila je još jednu godinu na svom tranzicijskom putu ka euroatlantskim integracijama i jačanju demokratskih kapaciteta. Zapravo, gledajući unazad 20 godina jasno je da sada možemo brojati i decenije trajno izgubljenog vremena, koje su domaći političari potrošili na račun građana. 

Pokušaji reformi po principu da se ništa ne uradi urodili su plodom jedino u segmentu produbljivanja krize, koja pred kraj ove godine podsjeća više na predratno stanje nego na pokušaj unutrašnjeg političkog dogovora. 

Grupisani u tri centra moći, preslikana još iz ratnih dešavanja, politički lideri Bosne i Hercegovine poput rovova su se ukopali u stajalištima poznatim još od uspostave mira Bosne i Hercegovine. Ni na unutrašnjem ni na vanjskopolitičkom planu nije napravljen pomak koji bi jačao državu, ali ni standard građana. 

Vanjska politika svela se na slikanje i cerekanje s nižerazrednim činovnicima međunarodne zajednice, rijetko ozbiljnim posjetama Bosni i Hercegovini i još rjeđim iz BiH ka svjetskim centrima moći. Daleko je to od potrebnog da bi se ispunili i danas važeći principi i prioriteti vanjske politike BiH, usvojeni još 2003. godine. Dakle, principi su doživjeli punoljetstvo, a ostali mrtvo slovo na papiru. 

U međuvremenu, okupirani suprotstavljenim interesima svjetskih sila, unutar BiH polarizovani su politički blokovi na one pro i kontra države. Milorad Dodik, lider SNSD-a i antidržavni član Predsjedništva BiH pojačao je aktivnosti na separatističkoj trasi ludila. Na tom putu pridružio mu se i lažni promicatelj evropskih vrijednosti Dragan Čović, predsjednik HDZ-a.

Ujedinjeno je pomenuti dvojac nastavio podrivati temelje države, ono što je preostalo od njenog međunarodnog ugleda, ali i uvoditi državu u atmosferu straha i paranoje. 

S druge strane ostala je SDA Bakira Izetbegovića, kojoj su se na pitanjima poput Izbornog zakona pridružili koalicioni partneri, ali i neke građanske opcije. Sve to kreiralo je priču o probosanskom bloku, koji je zahvaljujući Izetbegoviću i SDA slabašan u Državnom parlamentu, pa mu je i domet ograničen. 

Ipak, sama činjenica da 25 godina nakon Dejtona konačno imamo kakvu takvu probosansku politiku daje nadu da ćemo u godini pred nama imati i bolji odgovor na antidržavno djelovanje. 

A to djelovanje trebalo bi doživjeti strategijski zaokret i prekomponovati prioritete djelovanja. Jedan od prioriteta u vanjskoj politici, iz dokumenta usvojenog 2003. godine, jesu euroatlantske integracije. Dakle, pristupanje BiH NATO-u i Evropskoj uniji. 

Pristupanje NATO-u prioritet br. 1

Konstantne i sve izraženije krize u našoj državi ponajbolji su argument za forsiranje NATO puta Bosne i Hercegovine do njenog punopravnog članstva. Jer, osim što svoje članice štiti vanjskih ataka, a u slučaju BiH ni takve nisu isključene, istovremeno pomaže i u rješavanju unutrašnjih kriza. 

Stoga bi prvenstveno probosanski blok, ali i politički predstavnici Hrvata koji ne ovise o HDZ-u, morali istaći članstvo BiH u NATO-u kao prvi prioritet svog djelovanja. 

Jer, reforme koje zahtijeva pristupanje NATO-u daleko su svrsishodnije za bh. društvo od onih sa evropskog puta, a taj NATO put otežan je isključivo zbog lažne vojne neutralnosti entiteta RS, a stvarne pristrasnosti ruskim i srbijanskim interesima. S druge strane, isti ti predstavnici RS forsiraju priču o nužnosti unutrašnjeg političkog dijaloga i dogovora, pa bi probosanske stranke i svi oni koji žele sigurnu i mirnu, a suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, morali istrajati na forsiranju NATO puta prije svega. 

NATO garantuje mir, a mira su puna usta političkim predstavnicima u nemirnim vremenima koje kreiraju. Istovremeno, ulazak u NATO zahtijeva i ozbiljniju borbu protiv korupcije, efikasno pravosuđe, a iskustva zemalja oko nas pokazala su da donosi i bolji ekonomski položaj državama koje mu se pridruže. 

Ulazak u NATO omogućio bi zasigurno i lakši nastavak reformi na putu ka Evropskoj uniji, jer pod kišobranom najvećeg svjetskog vojnog saveza atmosfera bi bila daleko relaksiranija, a mogućnosti da usijane glave dovedu do novog krvoprolića mnogo manje. 

Uz sve to izbjegla bi se i opcija dodatne ekspanzije ruskog utjecaja u Bosni i Hercegovini, koji se posljednjih godina širi i mnogo je prodorniji od onog sa Zapada. 

Tu su naravno i oni evropski sljedbenici politike Kremlja, koji u našoj državi redovno kreiraju probleme, a tokom godine na izmaku predvodili su ih Janez Janša i Viktor Orban, a pridružio im se i Emmanuel Macron. 

Ne smijemo zaboraviti ni na interese susjednih država, koje su svojim politikama i aktima i metodama specijalnog rata uveliko doprinijele postojećoj krizi, kao i svim krizama ranije. I te politike bile bi suzbijene i mnogo manje kancerogene u slučaju da Bosna i Hercegovina postane punopravna članica NATO-a.

Reforma pravosuđa i borba protiv korupcije prioritet br. 2

Iako su nam međunarodne politike izborno zakonodavstvo nametnule kao živototvorno pitanje, dok i same ponavljaju matricu o korumpiranom bh. društvu, pravosuđe je najveća rak rana na unutrašnjem planu. 

Milionski kriminal sudi se kao pljačka trafike, optužnica za visoku korupciju nema već godinama unazad, a prvi ljudi pravosuđa dobro su štićena vrsta od svake kritike i sankcije. I dok službeni Washington šalje pravne i kriminalističke emisare da se bore protiv korupcije, u Bosni i Hercegovini na tom polju se već predugo ništa promijenilo nije. 

Građani su postali taoci sistema u kojem se polujavno kupuje i prodaje njihova sudbina za interese nekoliko porodica i grupa oko njih. I ono što dospije na Sud se razvlači, banalizuje i pretvara u medijsku šaradu dok ga ne pojede zub vremena. 

Stoga bi svi oni koji se zaklinju da rade u interesu Bosne i Hercegovine morali shvatiti da je vrijeme da se pravosuđe rekonstruiše, da se korupcija počne trijebiti, prije nego istrijebe Bosnu i Hercegovinu. 

Tu prvenstveno mislim na SDA, čiji su sadašnji i bivši kadrovi glavni akteri većine afera, koje još samo mediji otkrivaju. Upravo ta SDA, koja se trudi biti kolovođom morala bi konačno pokrenuti procese reformi ukoliko ne želi da jednog dana nestane s političke scene pojedena pravosudnim procesima. 

S druge strane su koalicioni partneri i građanske stranke, koje bi u toj probosanskoj priči morale odlučnije i jasnije raditi na čišćenju korupcije. Deklarativno zalaganje i predlaganje je dangubljenje, a sve stranke koje hoće biti tim probosanskim blokom bi morale istrajati na tome da se reformiše pravosuđe, pa i pritiskati SDA da sama počne forsirati takvo djelovanje. Jer, u suprotnom, privatizovana država u raljama kriminala neće biti nikome potrebna, bila cijela ili iz tri dijela. 

Evropska unija - prioritet na čekanju

Prečesto nas europeizirani briselski zvaničnici pokušavaju učiti vrijednostima koje smo mi na ovim prostorima imali i prije nego su se formirale države koje čine EU. 

Premalo je toga urađeno unutar BiH na evropskom putu da bismo samo njih krivili. Ipak, činjenica je da ćemo na voz za Brisel čekati još skoro deceniju i pitanje je hoće li nam otvoriti vrata. 

Stoga, reforme s evropskog puta više ne mogu i ne smiju biti ispred NATO-a i pravosudne reforme. I te reforme trebalo bi segmentirati, odnosno primarno rješavati i reformisati oblasti koje utječu na svakodnevni život bh. građana, a potom sve ostalo. 

Evropska unija pokazala se previše nezainteresovanom za rješavanje krupnih reformskih koraka, a i ono što su radili radili su mimo vlastitih principa, vodeći se željama pojedinih politika, a ne presudama svog suda. 

Odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Zornić i Sejdić - Finci međunarodni zvaničnici držali su po strani, pokazavši da ni oni ne drže previše do konvencija i ljudskih prava. 

Poplava konzervativnih, antimuslimanskih i radikalnih struja u EU nije stala, a to će samo dodatno otežavati pristup zemalja poput Bosne i Hercegovine. To svakako ne znači da BiH treba odustati od svog evropskog puta, naprotiv, on mora biti praćen jer reforme koje donosi su nam potrebne. 

Ali, grlom u jagode forsirati evropsku priču dok sve drugo u državi stoji, krize se množe, a narod bježi je opasno i pogubno. Stoga, ukoliko istinski postoje probosanske snage, promjena političkog diskursa morala bi se desiti i više gledati ka Sjevernoatlantskom paktu, nego prema Evropskoj uniji koja je sama sebe stavila na dug štap.