Crnoj Gori i BiH svejedno je ko je na vlasti u Beogradu, svi su potencijalni agresori

SARAJEVO, (Patria) - Čak osam političara iz Crne Gore, uključujući vicepremijera i barem još tri ministra, u jednom su se danu u Beogradu sastali sa partijarhom Srpske pravoslavne crkve Porfirijem. Bila bi to za sada zaključna scena cirkusa u koji je donedavno najstabilniju zemlju na Zapadnom Balkanu, članicu NATO i lidera u evropskim integracijama, uvela klerofašistička Vlada premijera Zdravka Krivokapića. I ona se, poput kakve lešine, danas mučno raspada pred očima građana Crne Gore. Da ironija bude veća, voljom vicepremijera Dritana Abazovića, čija su četiri poslanika 30. avgusta 2020. Crnu Goru, umjesto u EU, uvela direktno u „srpski svet“.

Kome je danas bliži Dritan Abazović, čije naloge izvršava s većim elanom – Vašingtona, predsjednika Aleksaandra Vučića ili albanskog premijera Edija Rame? Na to je pitanje teško dati pouzdan odgovor.

Za jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i crnogorskih pisaca i kolumnista Andreja Nikolaidisa odgovor na to pitanje u ovom momentu i nije toliko važan. Mnogo je, kaže, važnija činjenica da je Crna Gora, iako nominalno sekularna, očito postala teokratska država, u kojoj vrhovni i politički i pravni autoritet predstavlja crkva susjedne države.

AUTONOMIJA: Zašto bi premijer i ministri mogli završiti u zatvoru?

NIKOLAIDIS: Ovo što su do sada uradili ništa je u odnosu na optužnice koje će Krivokapićeva Vlada uskoro sama sebi ispisati. Jasno Vam je, naime, da imamo posla sa ljudima koji neće mirno otići sa vlasti. Sve za što su sumnjičeni Demokratska partija socijalista (DPS) i Milo Đukanović očito je bila laž. Iako je izbore izgubila za svega jedan mandat u parlamentu, ta je politička grupacija priznala izbore i, baš kao da je Crna Gora uzorna zapadna demokratija, 30. avgusta 2020. mirno predala vlast. Propagandne priče o tome da će „Milo izvesti tenkove na ulice“ kako bi odbranio vlast podsjećaju na one Slobodana Miloševića iz devedesetih godina 20. vijeka, u kojima je dželat optuživao svoju buduću žrtvu da pravi „paklene planove“, smišlja zločine i sl.

Bojim se da je Krivokapić, ta pojavno komična figura, kao istinski fanatik, spreman žrtvovati sve za ostvarenje velikosrpskog državog projekta.

AUTONOMIJA: Najavu formiranja manjinske vlade premijer Krivokapić nazvao je pokušajem državnog udara. I vicepremijer Dritan Abazović je posljednjih dana pominjao državni udar. O čemu je riječ?

NIKOLAIDIS: Iako se u ovom momentu ne može govoriti o državnom udaru, čini mi se da su u toku radnje koje ne isključuju takav scenario. Sve i kada bi htio, a neće, Abazović i politička struktura koja će činiti najavljenu manjinsku vladu ne mogu izvesti državni udar. Zašto? Pored ostalog i zato što ne raspolažu resursima koji bi im to omogućili.

Sa druge strane, u Crnoj Gori imamo veoma neobičnu situaciju: zajedno sa građanima, vlast protestuje protiv smjene sopstvene Vlade. Istovremeno, dio doskorašnje vladajuće većine unutar institucija sistema priprema teren kako bi izbjegao mirnu trenzicije vlasti. O tome je, dakle, riječ. Krivokapić sada iz svih državnih struktura nemilosrdno izbacuje sve koji odbijaju da ga bespogovorno slijede u njegovom očitom nastojanju da se po svaku cijenu održi na vlasti. Krivokapićev partner u tom projektu, predsjednik Skupštine Aleksa Bečić, mogao bi u tome da mu pomogne.

AUTONOMIJA: Kako?

NIKOLAIDIS: Bečić u svojim rukama ima veliku mogućnost parlamentarne opstrukcije. Pritom, ne zaboravite da je riječ o čovjeku koji mnogo ne drži do pravne države i koji će pravi sistem zgaziti svaki put kada procijeni da on ugrožava  njegove partijske i lične interese. Na kraju, imate Srbiju, koja na Crnu Goru i ovoga puta ide gotovo bez unutrašnjepolitičkog glasa protiv: i vlast i ogroman dio opozicije direktno su upleteni u haos koji gledamo u Crnoj Gori. Ako tome dodamo Rusiju i naše takozvane zapadne prijatelje, shvatićemo da je veoma teško ostati ravnodušan pred pitanjem – šta se sve sjutra može dogoditi. Nema scenarija koji je isključen. Ipak, najmanje vjerovatnim čini se onaj po kojem će poslanici uredno ući u Skupštinu, izglasati nepovjerenje postojećoj Krivokapićevoj Vladi, a onda izabrati novu.

AUTONOMIJA: Pominjete proteste koje predvode premijer i predsjednik Skupštine… Mogu li se oni posmatrati kao nastavak litija drugim sredstvima? Tim prije što im pomoć stiže od ruske agenture u Srbiji, ovoga puta iz redova antizapadne, kleronacionalističke opozicije.

NIKOLAIDIS: Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini sasvim je svejedno ko je na vlasti u Beogradu: ko god da je, pokazuje identične imperijalne i velikodržavne ambicije. Izuzmemo li nekoliko manjih stranaka, Crna Gora i BiH u Srbiji nemaju političkog partnera, već potencijalnog agresora.

Kada je riječ o protestima, ovo što gledamo na ulicama nekoliko crnogorskih gradova samo je zagrijavanje, samo signal upozorenja. Istinski protesti krenuće onog momenta kada se u njih ozbiljnije uključi Crkva Srbije, Demokratski front i Aleksandar Vučić. Ako ima prostora da se iz postojećeg haosa izađe bez gaženja Ustava i bez pravnog ili fizičkog nasilja, a mislim da ga je sve manje, Krivokapić i velikosrpski projekat izgubiće bitku u Crnoj Gori. Po tom scenariju, protesti se organizuju kako bi se izvršio pritisak da suverenističke partije zažmure na najmeru da se potpiše Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije.

AUTONOMIJA: Profesor Zlatko Vujović kaže da onaj ko u ime Crne Gore sa Crkvom Srbije potpiše ponuđeni Temeljni ugovor rizikuje zatvor.

NIKOLAIDIS: Prvo, u ovom momentu opoziciji je važnije da sruši Krivokapićevu Vladu i da formira manjinsku od potpisivanja Temeljnog ugovora. Zašto? Zato što je to akt koji će ionako biti poništen čim se konstituiše ozbiljna crnogorska Vlada.

Drugo, ako se već Dritan Abazović, Zdravko Krivokapić i Vladimir Joković utrkuju ko će sa Crkvom Srbije potpisati Temeljni ugovor, ne ukazuje li nam to da je upravo crkva istinska vlast u Crnoj Gori? Onaj kome na noge, na poklonjenje idu premijer, potpredsjednik Vlade, ministri, čelnici političkih stranaka vladajuće većine – govorim o rokeru Porfiriju – onda sam sklon da povjerujem da ovom državom ne upravlja Vlada Zdravka Krivokapića, nego taj srpski pop.

Nažalost, sve ih je Zapad doveo na vlast. Ono što se dogodilo u Crnoj Gori, govorim o klerikalnoj kontrarevoluciji iz avgusta 2020, repriza je kontrarevolucije koju smo vidjeli 1989. godine. Ipak, zvanično objašnjenje bilo je da su litije pobjeda pravoslavlja i hrišćanskih vrijednosti, što nije istina.

AUTONOMIJA: Što je istina?

NIKOLAIDIS: Bila je to klasična obavještajna operacija, kakvih smo se nagledali u islamskom svijetu. Pojavno, taj je događaj najsličniji dovođenju Homeinija na vlast, s tim što smo u Crnoj Gori imali malo Homeini, malo Arapsko proljeće. To je isti rukopis.

Sve je moralo biti jasno onoga momenta kada je uočena apsolutna sinergija i sinhronizacija između Crkve Srbije, crnogorskog NVO sektora, ovdašnjih „nezavisnih“ analitičara, „nezavisnih“ medija, stranih „nezavisnih“ analitičara koji su blagonaklono komentarisali sve što se događa, kao i, naravno, zapadnih ambasada u Podgorici. U momentu kada na ulicama imate klerikalnu kontrarevoluciju usred Evrope, i to u nominalno sekularnom društvu, na stranu građanske Crne Gore praktično nije stao niti jedan njen zapadni partner. Umjesto podrške, Zapad je građansku Crnu Goru „pustio niz vodu“. Nakon toga, Vlada Zdravka Krivokapića dovedena je na vlast u sadejstvu Zapada, Beograda i Crkve Srbije, te glavne poluge prekograničnog uticaja velikosrpskog nacionalizma. Ono što je devedesetih bila JNA, danas je Crkva Srbije.

AUTONOMIJA: Dokaz je i Hrvatska, u kojoj je Porfirije savršeno izvršio dobijeni zadatak: zagrebački lijevi i liberalni krugovi praktično su mu jeli iz ruke.

NIKOLAIDIS: To djeluje otužno. Razumijem da neko osjeća krivnju i poniznost prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj zbog toga što mu je, recimo, otac bio ustaša. Ipak, nemoj svoju krivnju prebijati preko nas, preko Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Meni, naime, niko nikada nije bio ustaša.

Zagrebački krugovi koje pominjete danas djeluju ka gomila pomodnih salonskih retarda. Ako to nije njihov, svakako nije ni moj problem.

AUTONOMIJA: Kako to da Crkva Srbije ima toliku moć u Crnoj Gori, ali je nema u sopstvenoj državi, u Srbiji?

NIKOLAIDIS:  Crkva Srbije državna je crkva. Vučić je srpski patrijarh, Porfirije je drugi po redu u toj hijerarhiji. Sve je, dakle, na svom mjestu.

Nema sumnje da prisustvujemo veoma opasnoj i veoma kompleksnoj partiji šaha između Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića, u kojoj, što sufliranjem što pokušajem da pomjere figure na šahovskom polju, sa raznih strana sudjeluju razni entiteti. Vučić ima bijele figure, kao i nekoliko figura prednosti. Što, razumije se, ne garantuje pobjedu. Naročito ako znamo da je Đukanović izuzetno opasan šahista.

AUTONOMIJA: U opozicionim krugovima u Srbiji opstaje teza da su predsjednici dvije države u dosluhu, da igraju konstantni „dupli pas“. Šta je cilj?

NIKOLAIDIS: Vučić pomaže Đukanoviću tako što je njegov DPS srušio sa vlasti?! Ova  glupost izmiče racionalnoj analizi. Naprosto, riječ je o petparačkom spinu koji forsiraju vojnici opozicije u Srbiji što slobodno vršljaju po Vladi Crne Gore i vode poslove umjesto premijera Zdravka Krivokapića. O nekakvoj zavjeri, dakle, govore ljudi koji su, iako dolaze iz susjedne države, strana u crnogorskoj političkoj borbi.

AUTONOMIJA: Kako vidite trenutnu poziciju vicepremijera Dritana Abazovića? Kome je on u ovom momentu lojalniji – Vašingtonu ili predsjedniku Vučiću?

NIKOLAIDIS: Na to pitanje nemam odgovor. Ipak, ko bi povjerovao u to da će politička grupacija koja je sa svoja četiri skupštinska mandata Crnu Goru direktno predala „srpskom svetu“, sada crnogorsku državu spasiti od propasti? Nije pristojno citirati sebe, ali Vas moram podsjetiti na ono što sam, odmah nakon izbora 30. avgusta 2020., javno poručio Dritanu Abazoviću. Naime, tada sam mu rekao da ne pokušava da osedla i da zauzda konja velikosrpskog nacionalizma, jer će neminovno završiti pod njegovim kopitima. Isto tako, Miodraga Perovića, Abazovićevog političkog oca i mentora, osnivača koncerna „Vijesti“, upozorio sam da će URA na vlast dovesti fašiste. Citirao sam, pritom, mudrog čovjeka, koji je primijetio da fašisti na vlast najčešće i dolaze u koaliciji sa takozvanim liberalnim partijama. Bilo je, dakle, posve nerealno očekivati da će sa četiri skupštinska mandata i guran od strane medijskog koncerna „Vijesti“, čak i kada bi htio – a imam otvorenu i direktnu sumnju da nije ni imao tu namjeru – Abazović uspjeti zauzdati tako moćan velikodržavni projekat, koji je prije samo tri decenije zapalio Jugoslaviji. U tu su ludost mogli povjerovati  korumpirani ljudi ili politički idioti.

Baš kao i u ovo što se sprema – govorim o manjinskoj Vladi – u sve su duboko umiješani „naši zapadni prijatelji“.

AUTONOMIJA: Već ste rekli…

NIKOLAIDIS: Da, rekao sam. Ako u zemlji koja je članica NATO Rusija ima tako veliki uticaj, onda ga ima samo zato što su joj NATO i „naši zapadni prijatelji“ to dozvolili. Ako Rusija zaista kadruje po crnogorskom obavještajnom sektoru, koji je dio Sjeveroatlanskog saveza, odgovornost za to leži u Sjeveroatlanskom savezu. Zašto je, dakle, NATO sve to dozvolio?

Mnogo toga u Crnoj Gori od januara 2020. do danas veoma je čudno i trebaće nam vremana da razumijemo šta se zapravo zbivalo i koje je imao kakvu ulogu. U tom smislu, ne vjerujem da iza ovoga haosa dominatno stoje Rusi. Čak i da stoje, to su im dozvolili „naši zapadni partneri“.

AUTONOMIJA: U svom prvom obraćanju nakon najave da će formirati manjinsku Vladu, Dritan Abazović najavljuje potpisivanje temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije i pristupanje Crne Gore projektu „Otvoreni Balkan“. Čiji je projekat „Otvoreni Balkan“?

NIKOLAIDIS: Prvo, imam utisak da se aktuelna i buduća (manjinska) Vlada takmiče u tome koja je gora. U njihove politike i obećanja samo se ubacuju novi grozomorni elementi. Ako će sa Crkvom Srbije biti potpisan Temeljni ugovor i ako će Crna Gora biti ugurana u „Otvoreni Balkan“, onda je bolje da to učini Krivokapićeva, a ne manjinska vlada.

AUTONOMIJA: Zašto je bolje?

NIKOLAIDIS: Zato što bi u drugom slučaju to podrazumijevalo da je Temeljni ugovor i „Ovoreni Balkan“ Crnoj Gori nametnula Vlada koju podržavaju suverenističke stranke i partije manjinskih naroda. Što je jeziv scenario.

„Otvoreni Balkan“ nije ruski, nego američki projekat. I nije riječ o ekonomskoj inicijativi koja bi trebalo da ovom dijelu Evrope donese blagostanje, već o prepakovanom velikodržavnom projektu, čiji je cilj zadovoljenje velikosrpskih i velikoalbanskih teritorijalnih apetita. Budući da „naši zapadni prijatelji“ očito nisu bili u stanju da stanu na put projektu „velika Srbija“, koji je devedesetih izazvao ratne sukobe na Balkanu, sada su odlučili da mir obezbijede tako što će namiriti dva velikodržavna projekta. „Otvoreni Balkan“ zapravo je realizacija ciljeva „velike Srbije“ i „prirodne Albanije“.

Siguran sam da će ono što počinje kao ekonomski eksperiment dobiti zajednički parlament, zajedničku spoljnu politiku i zajedničku kontrolu granica, a to onda nije ekonomski savez, nego država. Takođe sam siguran da će se, kada se bude raspao, „Otvoreni Balkan“ raspasti kao SFRJ: u krvi. U tom smislu je na Americi i EU ogromna odgovornost.

Strašno je to što Aleksandar Vučić u ovome ima direktnu ako ne asistenciju, onda barem podršku Zapada.

AUTONOMIJA: Rekli ste da predsjednici Đukanović i Vučić trenutno igraju opasnu partiju šaha. Zašto je ona opasna?

NIKOLAIDIS: Zato što je ulog ogroman, ali samo za jednu stranu. Za Đukanovićevu. Ulog je budućnost ove zemlje: od te partije šaha zavisi hoće li uopšte postojati Crna Gora.

Za Vučića ishod te partija šaha neće imati tako velike posledice. Naravno, srpski velikodržavni projekat doživjeće novi poraz, čime će velikosrpski nacionalizam potvrditi svoj status u nekoj Ginisovoj knjizi rekorda: riječ je, dakle, o projektu koji je tokom decenije uspio da izgubi čak četiri rata. Ne vjerujem da bi ih novi poraz spriječio da nastave sa bijednim pokušajem stvaranja bijedne balkanske imperije.

Sa druge strane, srpski nacionalizam ima svoju logiku i svoje prioritete. Sjetite se da je na koncu svrgao Slobodana Miloševića upravo zato što nije uspio da ostvari velikosrpski državni projekat. Ukoliko bi se Vučić u tom smislu počeo kolebati, da li bi se srpski nacionalizam mogao okrenuti i protiv njega? Mislim da bi. Velikosrpski nacionalizam najveća je prijetnja Vučiću. To za njega prredstavlja istinsku opasnost, a ne izmišljeni atentati kojima se danima bave tabloidi pod njegovom kontrolom.

(Autonomija.info)