Nasankali su nas političari koji misle da samo oni trebaju plivati

Piše: Ernad Metaj

O Mirzi Nikolajevu mladom olimpijcu BiH koji je okončao svoj nastup u Pekingu neće biti snimljen film, a mogao bi. Mirza je pobjednik iako je posljednji na Olimpijadi. Njegova priča je u mnogome slična sada već epskom podvigu bob tima sa Jamajke koji je ekranizovan.

Za razliku od Jamajčana koji su u cilj ušli gurajući svoj bob iz kojeg su se prevrnuli čime su zapalili srca u ledenom Kalgariju Mirza je svoju utrku završio, jer sankanje nosi u sebi. Zaostatak od skoro 14 sekundi za pobjednikom u sportu gdje se vrijeme mjeri hiljadinkama poraz je države BiH, lažnih sportskih radnika i političkih patriota. Tih 14 sekundi su samo dokaz da je BiH svjetlosnu godinu daleko od normalnih zemalja koje znaju šta je sport i ulažu u njega.

Svoje iskustvo kroz treninge Mirza je kao i tim sa Jamajke najviše sticao na točkovima. Dio je to ljetnih treninga kada se koriste sanke sa točkićima. Na Jamajci postoji opravdanje u vrelom suncu koje topi led, dok su u BiH davno zaledila srca odgovornih u udobnim političkim foteljama. Njih ne može otopiti sunce, a neće to ni emocija poput one koju je kod svakog normalnog probudio podvig tima sa Jamajke. Od njihove hladnoće nema koristi ni bob staza na Trebeviću kojoj fali leda iako je daleko od vrele Jamajke.

Godinama u Sarajevu postoji preduzeće ZOI '84 koje ako ćemo objektivno gledati samo svojim nazivom sramoti jedan od istorijskih događaja za Sarajevo, ali i tadašnju Jugoslaviju. Zimske olimpijske igra u Sarajevu su bile najuspješnije do tada, a uspjeh je sinonim nepoznat za firmu koja je služila samo za stranačko uhljebljavanje. Godinama unazad su nestručni i nezainteresovani stranački uhljebi pojeli desetine milona maraka dok je bob staza na Trebeviću umjesto olimpijskog ponosa ostala sinonimom ratnog stradanja i ljudske ludosti.

Na olimpijske igre Mirza je došao sa doniranim sankama. Punih dvanaest godina je čekao da zamijeni stare. Bio je to napredak od oldtajmera do golfa koji treba da se takmiči s poršeima, ferarijima, jaguarima i drugim velikanima kako se figurativno mogu rangirati sanke za takmičenje.

Ni ove godine BiH nije podržala svoje sportiste na olimpijskim igrama. Jedan od krivaca je svakako predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija koji je proizvod političkog projekta koji na svaki način radi protiv države od koje ipak prima plaću. Još gore, Tegeltija je u budžetu našao para da se i on nađe u Pekingu. Što se hoće može se.

Mladi sankaš iz BiH lakše je pobrao simpatije Kineza nego političara iz BiH. Za to je bio dovoljan simpatični mig na popularnoj mreži Weibo i popeo se na listu vrućih tema. U BiH se ipak još uvijek čvrsto žmiri na uspjehe njenih sportista koji samo svojim inatom razbijaju mrak u kojem ih politika uporno drži.

Zato Mirza može ponosno podići glavu. Nastup na Olimpijskim igrama ostat će san za mnoge sportiste koji imaju puno bolje uslove za treniranje od njega. Inat i improvizacija ipak imaju svoje limite u sportu, ali i u državi nesposobnoj da se kvalifikuje bilo gdje. Bob staza na kojoj Mirza ne može voziti sanke sinonim je zarobljenog društva. Slično je i sa bazenom kojeg u svom gradu nema jedina osvajačica medalje za BiH u plivanju Lana Pudar. Nažalost političari u BiH još uvijek vjeruju da samo oni trebaju plivati. Građane su svakako nasankali.