Raspakivanje VSTV-a BiH je uvod u anarhiju, politička moć ne smije biti iznad prava

Piše: Ernad Metaj

SNSD i njegovi politički sateliti davno su prešli crvenu liniju sa pričom i konkretnim potezima oko prenosa nadležnosti sa države na entitet, ali VSTV je tačka na kojoj niko ko želi mir na Balkanu ne smije ostati samo na deklarativnoj osudi. Osnivanje entitetskog VSTV-a je put koji može odvesti BiH u pravnu anarhiju sa nesagledivim posljedicama. 

Opasnije od Dodikovih loših namjera je samo relativiziranje značaja i dometa secesionističkih poteza, u čemu posebno prednjači opozicija u RS-u. Preko VSTV-a se mjeri sposobnost države da se odupre napadu na ustavni poredak, ali i spremnost međunarodne zajednice da zaštiti Dejtonski sporazum kao plod vlastite kreacije u kojem je intervencionizam ugrađen kao sigurnosni okidač. Ako NSRS usvoji zakon o VSTV-u, a Dodik je očigledno spreman ići do kraja nema više prostora za zabrinutost visokog predstavnika i pasivnost međunarodne zajednice. Izostanak konkretne reakcije bila bi konačna pobjeda Dodika nad visokim predstavnikom u BiH, pobjeda fašizma nad demokratijom i mogući uvod u nove sukobe jer BiH mirnim putem teško može nestati.

U slučaju VSTV-a nema ustavnih nedoumica. Kako sve ono što nije propisano u Ustavu kao nadležnost BiH u pravilu spada u entitetsku nadležnost, da bi se osnovao VSTV BiH prethodno je postignut Sporazum entiteta o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz utemeljenje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, a sve na osnovu člana III stav 5 Ustava BiH. Na osnovu Sporazuma entiteta, BiH je u parlamentarnoj proceduri Parlamentarne skupštine BiH donijela Zakon o VSTV-u BiH. Zakonom je predviđeno osnivanje institucije VSTV-a BiH. Dakle, sve i jedan korak ove procedure je zasnovan na Ustavu BiH. Okončanjem ovog prenosa nadležnosti 2004. godine, ovo pitanje (VSTV) je postalo nadležnost Bosne i Hercegovine. To je alfabet ustavnog prava oko kojeg sam ustavni tekst ne ostavlja prostor za dileme i različita tumačenja.

Dakle, sva trenutna dešavanja nisu u domenu dozvoljenih različitih pravnih tumačenja, već su na terenu koji je u cijelosti izvan pravno dopuštenog rezonovanja. S te strane jasno je da će kada dođe vrijeme sporni zakoni pred Ustavni sud BiH. Tamo su sudije već dokazale profesionalnost i ovdje im to ne bi trebalo biti teško.

U odluci Ustavnog suda BiH U-11/08 jasno je naglašeno da se državna nadležnost ne može prenositi sporazumom na entitete, jer Ustav BiH ne poznaje takav institut. Prema tome, ako je entitetska nadležnost postala državna nadležnost na osnovu sporazuma prema članu III/5.a) Ustava BiH onda takva nadležnost ne može biti više vraćena entitetima. Razlog više za ovakav stav je princip pravne sigurnosti, jer bi odustajanje od sporazuma moglo prouzrokovati dalekosežne posljedice za koherentnost i stabilnost ustavnopravnog sistema distribucije nadležnosti. Konačno, mora se voditi računa i o sadržaju sporazuma, tj. njegovoj ustavnopravnoj prirodi, koja je znatno drugačija od prirode klasičnih obligacionopravnih sporazuma.

Identično pitanje je već razmatrao Ustavni sud BiH u predmetu U-14/04, kada je po istom osnovu kao i za VSTV BiH potpisan Sporazum entiteta o nadležnostima u oblasti indirektnog oporezivanja (prenesena nadležnost u oblasti indirektnog oporezivanja s entiteta na nivo centralne vlasti). Tada je jedina razlika bila, što je FBiH postupala suprotno prenesenoj nadležnosti. Tada je Ustavni sud BiH jasno naznačio da je Parlament Federacije BiH prekršio i odredbu člana III/5.a) Ustava Bosne I Hercegovine, s obzirom da je time ušao u okvir nadležnosti koje je prethodno Federacija BiH sporazumom prenijela u nadležnost države Bosne i Hercegovine. 

Problem je što se mnoge odluke Ustavnog suda ne provode što otvara pitanje efikasnosti instrumenata za zaštitu ustavnog poretka. Tu dolazimo do Tužilaštva BiH koje je objektivno na tim pitanjima potpuno zatajilo. Konkretnih rezultata nema ni po pitanju osnivanja entitetske Agencije za lijekove za što je predsjednica RS-a Željka Cvijanović već potpisala ukaz. 

Dodamo li tome činjenicu da stoji dio prigovora o političkom utjecaju na pravosuđe jasno je da secesionisti računaju na saveznike onih kojima je VSTV krovna institucija. Slabosti su već iskazane činjenicom da se unutar samog VSTV još ne može postići saglasnost o jasnoj i učinkovitoj odbrani vlastitog integriteta.

U javnost se svjesno plasira opravdanje da je prostor Tužilaštva BiH sužen jer je Krivičnim zakonom između ostalog navedeno da se napadom na ustavni poredak smatra prijetnja oružanom silom, ili njena upotreba. Možda u tome treba tražiti i razlog privremenog odustajanja od razgradnje Oružanih snaga BiH.

To nas može dovesti u situaciju da se na kraju sve svede na pitanje moći, političke, a u krajnjem slučaju i oružane. Ako bi to sveli isključivo na domaće političke aktere novi sukob u BiH bi bio izgledan. Jednostavno dva VSTV-a u BiH ne mogu pravno postojati, ušli bi u prostor pravne anarhije u kojoj se koristi argument jačega, jer problem VSTV-a bi mogao otvoriti i pitanje državnih sigurnosnih agencija.

Ako želi mir u BiH vrijeme je da se međunarodna zajednica probudi. Na to je obavezuje i činjenica da u međunarodnom pravu nisu nepoznate ovakve situacije. Eventualno donošenje zakona entiteta o VSTV-u RS je eklatantno kršenje nadležnosti BiH. Da li je to dozvoljeno federalnoj jedinici što predstavlja entitet odlučeno je još prije više od 200 godina u predmetu Marbury versus Madison 1803 Vrhovnog suda SAD-a. Njome je naznačeno da sud ima pravo srušiti zakon ako je nesuglasan s Ustavom. Vrlo jednostavno, ovaj zakon je suprotan Ustavu BiH, i samim tim je stvar općeprihvaćene prakse u svijetu da ustavni sud može staviti van snage takav zakon.

Dalje, u predmetu McCulloch v. Maryland (1819.): Vrhovni  sud je u ovom slučaju čvrsto stao na pozicije suverenosti centralne države, izričito oblikujući doktrinu supremacije centralne vlasti u odnosu na federalne jedinice. Da ne bude zabune čak se i u Rusiji poštuju ovako uspostavljena pravila.