Piše: Rasim Belko
Nisu se Bošnjaci, Srbi i Hrvati jednog jutra probudili kao kakva divlja plemena pa odlučili da se zbog svojih etničkih razlika krvavo razračunaju na kraju ere jugoslovenstva. Niti su etničke razlike bile u osnovi rata u Bosni i Hercegovini. Pogrešna je to postavka stvari koja kontinuirano traje svih godina od osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Agresija je proizašla iz imperijalističkih snova i želja susjednih Srbije i Hrvatske, koje su nametanjem političkih pijuna poslušnika u BiH nametnule i priču o nepremostivim razlikama i nemogućem životu etnosa i ljudi koji su vijekovima zajedno živjeli u miru.
Od te agresije do danas malo se toga promijenilo. Na dijagnozu da svi problemi potječu i završavaju u kolopletu tih etničkih odnosa malo ko je reagovao adekvatno, pa tako danas, tri decenije od početka rata imamo identičan narativ o nemogućem životu i bivstvovanju jednih s drugima. Projicirana je tako kontinuirana situacija razdora i svađe, iako svako ko se kreće Bosnom i Hercegovinom izvan svoje učahurene zone shvata da je istina mnogo drugačija. Bošnjaci, Srbi i Hrvati, građani i svi drugi žive, rade i bivstvuju baš onako kako su to radili njihovi preci. Politike koje imaju korist od narušavanja tih odnosa su generatori svih vještačkih kriza koje se prikazuju kao krize u odnosima naroda.
A zapravo sukobi u i oko Bosne i Hercegovine imaju jasno vidljiv zajednički imenitelj - to je borba za civilizacijske vrijednosti, protiv barbarizma sa svim njegovim osobinama. U toj borbi naša zemlja se guši mnogo duže od Ukrajine. Takva je bila ona oružana borba u kojoj se branilo pravo na postojanje suverene i nezavisne države, pravo na život, pravo na slobodu kontra hegemonističkim, robovlasničkim i okupatorskim planovima Slobodana Miloevića i Franje Tuđmana i njihovih zločinačkih ekspozitura. Baš kao što takvu borbu danas vode Ukrajinci protiv 'ruske duše' Vladimira Putina.
No, naša borba traje puno duže od te ukrajinske. U toj borbi često smo ostavljeni na cjedilu od onih koji nam dolaze kao promotori civilizacije, demokratije, vrijednosti normalnog svijeta. Baš kao što je Ukrajina ostavljena kada su joj oteli Krim, kao što je ostavljena na cjedilu kada su joj napravili DNR i LNR, tako je i Bosna i Hercegovina i njena progresivna snaga ostavljena na vjetrometini kada su barbari i zločinci nagrađeni unutrašnjim preustrojem suverene države i teritorijalnom organizacijom koja priznaje okupirani teritorij kao podcjelinu sa svim obilježjima i kontinuitetom vlasti barbarskih politika.
To je u biti i bila osnova za decenije muke i patnje koje će uslijediti nakon lažnog mira, a stvarnog skrnavljenja prava na suverenitet i nezavisnost. Od tada je borba za civilizacijske vrijednosti svakodnevica. I za nju nisu krivi ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati već politike koje nam se kontinuirano nameću, koje se iz različitih centara moći hrane i finansiraju za ostvarivanje ratom neostvarenih ciljeva.
U godinama postratnog ozračja barbarske politike bivale su kratko i neefikasno sankcionisane, ali nikada do kraja zaustavljene. Bilo je to vrijeme u kojem je međunarodna zajednica još i imala snage priznati i pokušati ispraviti svoje greške. Čini se kako je ta volja trajala prekratko, a i pored bezbroj vapaja i apela da se ona probudi njenom nepostojanju svjedočimo i danas. I ponovo smo gurnuti u blato kontinuirane borbe s retrogradnim politikama razgradnje Bosne i Hercegovine čiji je jedini cilj njen nestanak i pripajanje dijelova susjednim državama. Ništa više niti manje od toga.
Ponovo su te anticivilizacijske politike potpalile vatre sukoba, koristeći svako osjetljivo pitanje da pokušaju dokazati kako nakon vijekova zajedničkog opstajanja i življenja tri etnosa više ne mogu biti u istoj državi.
Nisu etnosi krivi što su im nametnute dvije škole pod istim krovom, što se njihovoj djeci nameće nemogućnost zajedništva i druženja. Zapravo, krivi su samo u onoj mjeri u kojoj se ne mogu oduprijeti tim politikama, ali teško se saglasiti s ocjenom kako su etnosi ti koji generiraju političke krize i tenzije. Nije kriv Hrvat što mu je za političkog predstavnika nametnut Dragan Čović, bivši upravitelj logora, robovlasnik koji je zarad svojih interesa svojevremeno Srbima, Bošnjacima i psima zabranjivao ulaz u Aluminij. To nije izbor mnogih Hrvata ove zemlje, niti je ikada bio..
Baš kao što je mnogo Srba koji ovu zemlju osjećaju svojom, a komšije vole i oni ne mogu biti krivi što je za predvodnika politika njihovog etnosa instaliran Milorad Dodik, izvođač radova plana "velike Srbije", "srpskog sveta", separatizma i urušavanja Bosne i Hercegovine. Krenete li Bosnom i Hercegovinom srest ćete mnoge koji osuđuju svoje zločine, ali ih u javnom diskursu nećete primjetiti jer kontinuirano se projicira priča kako svi podržavaju i slave zločince po uzoru na političke vođe. Nisu ni Bošnjaci krivi što među njima ima onih koji su poukidali brojne ulice s imenima antifašista, škole nazvali po fašistima...
Borba za vladavinu zakona, demokratiju, slobodu i život dostojan čovjeka ovdje je potpuno potisnuta u drugi plan. A to nije međuetnička borba, to je borba koju najveći broj građana vodi svakodnevno. Jer žive u sistemu koji ih guši i sa politikama koje im niti mogu niti imaju snage ponuditi bolje. To su barbarske politike utemeljene u vihoru rata, koje bez forsiranja podjela ne bi opstale više od 24 sata.
Zato je krajnje vrijeme da Zapad kao vodilja civilizacijskih vrijednosti konačno shvati da mi unutar BiH nemamo problem u svojim razlikama, već u politikama koje su i oni hrabrili i forsirali. Vrijeme je da shvate da se ovdje ne vodi borba protiv etničkog folklora, već barbarizma identičnog onom Putinovom, a takav je razoran i opasan i tamo gdje živi jedan narod ili nacija.
I zbog toga je konačno vrijeme da se barbarske politike pospreme na smetljište historije, jer će njihovim nestankom nestati i privid tog međuetničkog haosa. Vrijeme je da se jasno i učinkovito stane iza progresivnih snaga, kako bi taj barbarizam konačno bio potisnuti i protjeran. Tek tada će i Zapad i Istok moći shvatiti da mi nemamo problem s etničkim folklorom već nosiocima promotorima i nosiocima anticivilizacijskih politika.