Zagrljaj Durakovića: Kosmopolitski duh Sarajeva na koji se, evo, i danas kidiše

Piše: Akademik Esad Duraković

U nizu slika Safeta Zeca s motivom zagrljaja predstavljeno je gotovo mitsko stradanje našega svijeta. Ovdje ću posvetiti pažnju jednoj njegovoj slici predstavnoj za cijeli ciklus slika s motivom zagrljaja koji obujmljuje Bjelinu kao simbol nedužnosti a odnosi se na tragediju koja se zbila u Sarajevu devedesetih godina 20. vijeka.

Neki gradovi su sudbinski određeni da vremenom postaju metafore a potom te metafore stasaju u simbole. Takvi gradovi su, naravno, rijetki, jer bi u protivnom teško funkcionirali kao metafore i
simboli. Među njima je Sarajevo – taj evropski Jerusalim koji je i devedesetih godina, pod brutalnom vojnom opsadom, na mnoštvo načina gradio identitet svoga kosmopolitizma kao vrijednosti od koje se nikada ne smije odustati. Upravo u Sarajevu je tih godina – pred očima cijeloga svijeta – stegnuta omča samoj ideji kosmopolitizma, bratstvu ljudskoga roda, ljubavi kao najvećoj a suštinski ugroženoj vrijednosti našega svijeta.

U Sarajevu toga doba ubijani su granatama i snajperima nedužni ljudi, ali je odnos između žrtava i njihovih ubica imao značenje simbola, jer su ih dželati ubijali u opkoljenom Gradu kao samu ideju multinacionalnosti koja se tu njegovala stoljećima. Takozvani civilizirani svijet nijemo je posmatrao tokom nekoliko godina tu mitsku borbu Erosa i Tanatosa, Ljubavi i Mržnje.
U mnoštvu primjera sarajevskog žrtvovanja za kosmopolitizam i ljubav izdvaja se smrt u zagrljaju mladoga para Boška i Admire koji su bili tek prekoračili dvadesetu godinu. Početkom '93. godine, na sarajevskom mostu Vrbanja, dok su u zanosu mladosti i ljubavi kretali se Gradom u namjeri da umaknu opsadi, u slobodu, jer Grad je već bio na nišanu snajpera i topova, pogođen je snajperskim hicem najprije Boško a potom i Admira koja je uspjela dopuzati do njega, zagrlila ga, pa su zagrljeni preminuli, a zapravo su se u vječnost vinuli, i to ne samo u Božiju vječnost, eshatološku, već i u vječnost ovoga svijeta – kao simbol njegove najviše vrijednosti.

Ostali su ležati na mostu sedam dana i sedam noći (i sedam je simboličan broj!), fizički mrtvi, ali živi kao simboli. Besmrtni. Sedam dana i noći na mostu zagrljeni u Smrti, a besmrtni u Ideji.

Ustrijelili su ih upravo oni koji mefistofelski mrze svaku mogućnost ljubavi u različitosti. Taj događaj ima epsku dimenziju – upravo onako kako ep pretvara svaki individualitet u epski ovjekovječeni totalitet. Jer, Boško i Admira nisu mrtvi: oni su fizički ubijeni da bi kao ideja živjeli s nama i u nama. Zauvijek. Vrijednost je po sebi neuništiva jer je nadpersonalna, intersubjektivna. Ona živi u mnoštvu subjekata. I ona trajno provjerava našu sposobnost za vrlinu. Na mostu Vrbanja – a i sami most je svojevrstan snažan simbol – nakon što su odnesena tijela mladoga para, koji bijaše tek bio pred dverima života, ostao je do danas, i ostat će zauvijek, ZAGRLJAJ kao ideja, simbol, kao sāmā duša platonskoga Erosa, ali i kao motiv, kao inspiracija.

Most i na mostu Zagrljaj. Usred raspomamljene mržnje. Taj Zagrljaj je inspiracija umjetnicima među kojima posebno mjesto zauzima slikar Safet Zec. Poster njegove slike Zagrljaj posmatrao sam tokom mnogo godina na zidu svoga profesorskog kabineta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i nikada nisam mogao, u estetičkoj recepciji, zasititi se tih nabreklih, moćnih vena i tetiva na rukama koje zauvijek obujmljuju, grle bezimenu i bezličnu Bjelinu kao simbol nedužnosti. Na toj slici, odnosno na seriji slika Safeta Zeca čiji motiv je zagrljaj, izraženo je upravo ono o čemu govorim: prelazak individualnog u univerzalno, pojedinačnog u epsko; transpozicija sudbine mladoga para u metaforu i simbol koje su nastojali ustrijeliti u Sarajevu zato što je bio Grad sa svim
pozitivnim značenjima toga pojma. Sve se pretvorilo u zagrljaj. Tako moćan motiv izrazio je moćnom slikarskom imaginacijom i ekspresijom maestro Safet Zec.

U mojoj recepciji – naravno, moguća je i drukčija, imajući u vidu otvorenost umjetničkog djela – Zec je maestralno izrazio upravo onaj proces u kome se individualne sudbine transponiraju u univerzalno. Zato je na njegovim slikama, ili na značajnom dijelu slika s ovim motivom, Zagrljaj depersonaliziran, odnosno on je impresonalan, jer je nužno – kao vrijednost – univerzalan. Dominantna je snaga Zagrljaja koja je umjetnički naglašena kao nemogućnost da mu se bilo kada i bilo kako umakne. Zagrljaj je na ovim slikama stanje vječnosti i impersonalnosti. Iako motiviran Smrću, ovaj Zagrljaj je pobjeda nad njom jer na rukama koje grle Bjelinu kao nedužnost dominiraju vene do pucanja nabrekle životom, krvlju i životnim uzbuđenjem. To je trijumf Ljubavi i Života u času pohoda Smrti i Mržnje. Nije to portret, i lica tu nisu bitna, jer je na slici ovaploćenje uzvišene ideje o kojoj ovdje govorim. Na nekim slikama s tim motivom, vidi se jedno klonuo tijelo, ali je ono obujmljeno Zagrljajem prepunim života i neposustale odlučnosti.

U ovoj slikarskoj ekspresiji učestvuju barem tri neimara pozitiviteta. Jedan neimar je mladi par koji je poginuo zato da bi svoju smrt ugradili u vječni simbol ljubavi. Drugi neimar je slikar Safet Zec koji svojim maestralnim djelom ovjekovječuje tu žrtvu stasalu u simbol. Treći neimar je Grad Sarajevo u kome je žrtva također stasala u simbol, Grad kome pripada i Safet Zec, Grad koji je pred planetarnim auditorijem branio najveće vrijednosti svijeta koji ne bijaše odveć privržen tim vrijednostima.

Zagrljaj je najbolje sredstvo kojim raspolaže Eros u borbi protiv destrukcije Tanatosa.

Ovaj tekst nastao je 2019. godine povodom izložbe Safeta Zeca, održane u Veneciji, i objavljen je u promocijskom katalogu. Aktualna bezočna „rasprava“ o broju pobijene djece u Sarajevu, „rasprava“ koja je izrazito neetična, s ciljem da se relativizira ubijanje djece u opsjednutom Sarajevu i da se izjednače agresor i žrtva, zapravo s ciljem da se maksimalno iskompromitira žrtva – reaktualizira ovaj tekst koji afirmira kosmopolitski duha Sarajeva na koji se, evo, i danas kidiše.