Piše: Rasim Belko
Kao kakva državna fešta jučer je u bh. javnosti, od medija do medija od usta do uha, obilježena vijest da su nekakva dvojica reketaša iz Službe za poslove sa strancima osuđeni za visoku korupciju. Falio je vatromet da spektakl bude zaokružen, jer pravosuđe u ovoj državi naviklo nas je da presude za visoku korupciju, organizirani kriminal, ubistva i slično možemo samo priželjkivati. No, kada se raspakuje vijest o jučerašnjoj presudi lako je shvatiti da su osuđenici ljudi bez političke zaleđine, jer njihov kriminal težak je 60 hiljada KM, što je sića u odnosu na cifre spominjane u brojnim aferama posljednje dvije decenije.
Organizirani kriminal, korupcija, ubistva i brojna druga krivična djela s političkom i dobrom finansijskom zaleđinom uglavnom završavaju na naslovnicama medija i u ladicama tužilaštava. I kada se na takvo što ukaže svjedočimo slijedovima saopćenja i vapaja tužilaca i sudija kako ih se "pritišće" i ometa njihov rad. Činjenica je da niti jedan od dosadašnjih glavnih državnih tužilaca nije dočekao kraj mandata.
Prvi glavni tužilac Tužilaštva BiH bio je Marinko Jurčević, koji je sa te pozicije otišao podnoseći ostavku. Jurčevića je zamijenio Milorad Barašin, koji je smijenjen zbog disciplinskih prekršaja, a na njegovo mjesto došao je Goran Salihović, koji je sa funkcije smijenjen isto kao i Barašin, a nakon odlaska Salihovića u fotelju glavnog tužioca Tužilaštva BiH sjela je Gordana Tatić, koja takođe nije dočekala kraj mandata. Tadić je na kraju za svoj rad nagrađena i upisivanjem na američku "crnu" listu.
Ništa bolje ne bi prošao ni sadašnji v.d. glavnog tužioca i pretendent za puni mandat Milanko Kajganić, koji kao i njegovi prethodnici ozbiljne predmete čuva u ladicama bavi se manipulacijama, po političkim voljama opstruira istrage... Tako se u ladicama Tužilaštva BiH kiseli 40 prijava za krivično djelo negiranje genocida, a kada to isto Tužilaštvo upitate dokle su s njihovim procesuiranjem prešute ili kažu da ne mogu komentarisati. A ta krivična djela činili su kako oni na pozicijama u vrhu države poput Milorada Dodika, tako i oni što guslaju đeneralu Mladiću u Nacionalnom parku "Sutjeska" pred učesnicima međunarodnog kampa.
I dok mu negiranje genocida ne predstavlja problem, Kajganić se bavi prioritetima sa liste zadataka koje su mu instruisali politički centri moći. Tako se v.d. glavnog tužioca raspravlja s pravnim timom Ejupa Ganića i prijeti im nakon što prijave i objave informacija da je dio optužnice u slučaju "Dobrovoljačka" pisan ekavicom, jer je prekopiran iz dokumenata Srbije.
"Bavili smo se forenzičko-semantičkom analizom optužnice. Skoro polovina optužnice koju potpisuje isti tužilac pola ili čitave stranice dijelom su pisane ekavicom i ijekavicom. Na šta to upućuje? Na činjenicu da su čitavi dijelovi optužnice po sistemu copy-paste prebačeni iz dokumenata koje su državni organi institucija Republike Srbije radili i prilagali i sudu u Londonu i Haškom tribunalu i sudu u Austriji gdje je ismijan njihov zahtjev kao potpuno neutemeljen. Organ druge države ima takav upliv na Tužilaštvo BiH koje je nezavisno, autonomno u svom radu”, kazao je nedavno advokat Senad Pećanin za Patriju. Umjesto da objasni sve to, Kajganić prijeti hapšenjem Ganića.
I otprilike je to modus operandi ponašanja pravosudnih institucija i nosilaca funkcija u njima. Tako smo recimo u Zenici svjedočili da prvo sudija Općinskog suda, a potom i njegov kolega na kantonalnom nivou osude Senaida Begića po sve su prilike montiranom procesu. Jer, nedavno je iz Tužilaštva BiH stigla informacija da je pokrenut predmet protiv bivšeg inspektora FUP-a osumnjičenom da je Begiću montirao predmet po kojem je u konačnici osuđen na dvije i po godine zatvora. Prava slika i prilika bh. pravosuđa.
Šta tek reći za slučajeve Dženan Memić i David Dragičević čije porodice i danas iščekuju pravdu i jasno s dokazima optužuju neke od nosilaca najviših pravosudnih funkcija za opstrukcije istrage i procesuiranja počinilaca ubistava ove dvojice mladića. Nakon što su ko zna koliko puta Muriz Memić, otac Dženana Memića, kao i njegov advokat Ifet Feraget iznijeli niz optužbi na rad Dalide Burzić, tada glavne kantonalne tužiteljice u Sarajevu, ona je za svoj nerad nagrađena i amnestirana pozicijom sutkinje Suda BiH. Pomenuta dva slučaja dospjela su u žižu interesa EU, ali ni Pribeov izvještaj ni sve poslije nije pomoglo da se pravosuđe usmjeri na diskurs pravde.
Slična je priča i sa sarajevskim policajcima Adisom Šehovićem i Davorom Vujinovićem. Godine prolaze, a njihove ubice još nisu pred licem pravde. Šta onda da očekuju građani, ako država nije u stanju procesuirati ubistva ljudi koji štite javni red i mir.
I tako unedogled, političari, kriminalci svih zanimanja i zločinci u ovoj su zemlji najzaštićenija vrsta. Čak i oni iz regije ovdje su povlaštena vrsta, ekspresno im se daju dvojna državljanstva kako bi se lakše štitili, dok recimo vrhunski sportisti na takva državljanstva čekaju mjesecima. Svi apeli, zahtjevi, protesti do sada nisu doprinijeli buđenju onih snaga pravne nauke koje bi pravosuđe izvukli iz stanja hibernacije. Vrijeme je da umjesto žalopojki zbog kritika to pravosuđe počne raditi krivična nedjela od glave ka repu, od vrha ka dnu, jer drugačije ne možemo ni sanjati da idemo naprijed.
Ostane li bh. pravosuđe na aktuelnom kursu Bosna i Hercegovina može isploviti jedino u ambis u kojem će ulicama vladati karteli i ullične bande, politička kriminalna elita uživati u omeđenim hacijendama, a secesionisti poput Milorada Dodika i podrivatelji u liku Dragana Čovića biti u mogućnosti da privedu kraju svoje planove konačne podjele ove zemlje.
"U pravosuđu uvijek postoji neka opasnost. Ako to nije sam zakon, onda su suci", napisao je davno Henri Bordeaux, francuski romanopisac. U Bosni i Hercegovini uz suce bi se morali na listu staviti i tužioci. A Henrijev zemljak Jean de La Fontaine bi dodao “Kako je strašno pomisliti da je istina ono što ljudi govore o nama?”.
Nosioci pravosudnih funkcija u BiH morali bi se dobro nad ovim zamisliti. Jer, svojim su djelovanjem devastirali sve postavke društva i države.