SARAJEVO, (Patria) - U 2017. prijavila sam se, u tajnosti, za stipendiju na Univerzitetu u Turskoj. Čak i kad sam primljena, neko vrijeme nisam rekla roditeljima. Živjela sam u Gazi, usred Gaza Cityja – mjesta koje ja, kao ni moji roditelji, nikada nisam napustila. Odrastajući kao jedna od 2 miliona ljudi zarobljenih u Pojasu Gaze, sve vam dosadi. Onda, iznenada, kad odlučiš otići, osjećaš se jako teško. Odlazite iz mjesta gdje ste proveli cijeli život, od svoje porodice i prijatelja – i ne znate hoćete li se ikada moći vratiti.
U školi sam dobijala visoke ocjene. Htjela sam studirati međunarodne odnose, ali su mi roditelji rekli da bi moglo biti riskantno studirati politiku, pa sam se prebacila na multimedijski dizajn i programiranje. Postala sam dobra u kodiranju i pridružila sam se hackathonima. Većinu noći razgovarala bih s ljudima širom svijeta putem interneta. Naučila sam engleski na taj način – i gledajući Ted Talks s titlovima. Ali moj interes su i dalje bili međunarodni odnosi, nešto što sam mislila iskoristiti da na neki način pomognem svojoj zemlji u budućnosti.
Kad sam konačno rekla roditeljima da sam dobila stipendiju, nisu me htjeli pustiti. Moj je otac radio u elektrotehničkoj inžinjerskoj kompaniji; moja je majka bila na univerzitetu i odgajala nas (ja sam jedno od šestero djece). Mislim da su moji roditelji malo slobodoumniji od mnogih u gradu Gazi, ali ipak nisu htjeli da odem. Djed me podržavao. Razgovarao je s mojim roditeljima i rekao im da je to velika prilika za mene i da bi bilo pogrešno odbiti je.
Izraelska ograničenja znače da vrlo malo ljudi smije napustiti Gazu, pa sam morala zatražiti dozvolu; Trebao sam otići u junu te godine, ali trebalo je šest mjeseci da izraelska vlada odobri moj odlazak. Najteže mi je bilo oprostiti se od porodice. Imala sam 19 godina i prvi put sam bila daleko od njih. Mojoj porodici nije bilo dopušteno poći sa mnom do prelaza, pa sam ih morala ostaviti u gradu prije nego što su me tamo odvezli autobusom. Osjećala sam se nevjerovatno, jer nikada nisam ni sanjala o odlasku sa Stripa.
Bila sam jedna od dvadesetak studenata koji su napustili Gazu. Krenuli smo u 6 ujutro. U Jordan nismo stigli, nakon što smo putovali kroz Izrael, do 2 ujutro sljedećeg jutra. Bio je to vrlo dug i stresan dan kontrolnih tačaka, ispitivanja, ponižavanja i pitanja radim li pravu stvar. Prvo smo morali proći kroz prelaz Palestinske uprave. Čuvari su postavljali pitanja poput: "Šta želite učiniti?" iako sam znala da znaju sve o meni. Bilo mi je neugodno.
Kad smo došli do izraelskih prelaza, prvi put sam vidjela izraelske vojnike. Bila sam prestrašena. Mama mi je napravila sendviče, koje su bacili, zajedno sa šoljicom koju sam ponijela.
Na sljedećoj kontroli ušli smo u mašinu za skeniranje tijela. Bila sam s djevojkom s jako dugom kosom ispod marame. Izraelski policajci nisu vjerovali da je to njena kosa, pa su je natjerali da skine maramu. Zatim su se počeli igrati njenom kosom, a ona je počela plakati. Razumijem da su htjeli provjeriti, ali jesu li je morali poniziti? Nakon što su nam odnijeli torbe na pretres, otkrila sam da su mi pregledali novčanik i crtali i pisali po novčanicama.U jednom trenutku neki od uzbuđenih učenika počeli su fotografirati. Vojnici su vikali na njih na hebrejskom, a zatim su ih smjestili u sobu kako bi im postavljali pitanja. Uplašili smo se jer ako su zatvorili ovu nekolicinu, svi ćemo biti zatvoreni. Kad su izašli, rekli smo im da je to bilo glupo.
Na svakom punktu postojao je strah da te ne uhapse ili ne dopuste da odeš. Pokušala sam šutjeti, odgovarala minimalno, iako su mi postavljali gomilu pitanja. Šta ćeš studirati? Recite nam nešto o svom Facebook računu. Zašto govoriš tako dobro engleski?
O izraelskim vojnicima sam razmišljala kao o ljudskim bićima; Nisam gajila mržnju prema njima, uprkos onome što sam prošla u Gazi, uključujući tri vojna napada. Mislila sam da će me zauzvrat tretirati kao ljudsko biće, ali sam se osjećala kao objekt, riskantna “stvar” iz Gaze. Nisu nam se približili, ostali su iza neprobojnih prozora. U Jordanu je bilo isto. Za stanovnike Gaze postojao je samo jedan prozor za provjeru pasoša; čekali smo satima.
Odlazak iz Gaze me promijenio. Sada sam potpuno druga osoba. Ljudi tamo zapravo ne znaju što se događa u vanjskom svijetu. Iako su izloženi medijima i filmovima i knjigama, to nije dovoljno. U Gazi nema stranaca, pa sam s njima imala priliku razgovarati samo putem interneta. Sada sam otvorenija, otvorena prema svijetu, izložena različitim kulturama. Osjećam se slobodno. U Gazi ne samo da smo pod blokadom, već i zajednica vrši veliki pritisak na vas – osuđuje vas, govori o vama.
Ove godine ću diplomirati i zainteresirana sam za magisterij iz upravljanja sukobima. Osjećam se krivom što sam ostavila svoju porodicu. Sa svakim napadom na Gazu, bojim se da bi mogli biti ubijeni. Kad mi je umro djed, koji je podržavao moju želju da odem, nisam mogla biti tamo. Prošle godine, tokom zračnih napada, željela sam se vratiti u Gazu. Mislila sam da bih radije umrla s roditeljima nego bila u Turskoj i gledala to na vijestima. Naučila sam da uvijek postoji žrtva. Žrtvujem li boravak sa svojom porodicom za svoju budućnost ili žrtvujem svoju budućnost za svoju porodicu i prijatelje? Više slušam svoj mozak nego svoje srce. Svaki dan razgovaram s mamom i pita me kad ću se vratiti. Kažem joj da kada bih imala budućnost u Gazi, došla bih. Ali onda više ne bih mogla otići.
(The Guardian)