Srebrenički imam: Radost Bajrama se miješa sa tugom uoči obilježavanja genocida

SARAJEVO, (Patria) - Ove godine, radost najradosnijeg islamskog praznika Bajrama miješa se sa tugom uoči i na dan obilježavanja genocida u Srebrenici. Ovogodišnji Kurban-bajram preživjeli Srebreničani neće samo tugovati što im nedostaju najmiliji, nego će pored bajramskog spremanja, spremati se i za ispraćaj 50 žrtava koje će vječni smiraj naći 11. jula u Potočarima, trećeg dana Bajrama.

Tim povodom Slobodna Bosna je razgovarala sa Ahmedom Hrustanovićem, drugim imamom Čaršijske džamiji u Srebrenici, koji se u rodni grad vratio prije nekoliko godina i tamo našao svoj mir.

Ahmed je rođen 1986. godine u malom planinskom srebreničkom selu Miholjevine, gdje je do marta 1993. živio sa svojom brojnom familijom. Aprila te godine je deportovan sa trudnom majkom i sestrom u Tuzlu, a u Srebrenici za njima ostaše Ahmedov otac, djedovi, amidže i daidže sa porodicama. Juli 1995. godine niko od njih nije preživio.

Život se morao nastaviti, a Ahmed je morao ići "na škole". Svršenik je Gazi Husrev-begove medrese i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Nakon završenih studija i nekog vremena provedenog u Sarajevu sa suprugom i dvoje djece, 2014. Ahmed se odlučio zauvijek vratiti u Srebrenicu.

O sjećanjima na juli 1995. Ahmed danas neumorno piše i podsjeća...

Ahmed danas ima bogatu porodicu, otac je petero djece.

"Sa djecom svojom nastojim da provodim što više vremena, da ih vodim sa sobom gdje god mogu. Da im ostavim što više onih lijepih zajedničkih sjećanja i zajedničkih trenutaka, jer i meni ti lijepi zajednički trenuci sa ocem su, kasnije kad ga nije bilo, pomogli da se nosim lakše sa boli svojom. Pored tih lijepih sjećanja djeci pričam o agresiji, o genocidu, o onome što sam preživio. Oni pričaju o svom djedu Rifetu svaki dan, on tako živi sa nama iako ga nema. Svom novorođenom sinu sam dao ime Rifet, da nas sve još više podsjeća. Vodim ih često na mezarje u Memorijalni, oni trčeči znaju naći mezar svoga djeda. Znaju sve priče što i ja znam. Tako sjećanje ostaje vječno", prepričava Ahmed.

Svake godine, a naročito uoči 11. jula, Srebreničani se suočavaju sa brojnim provokacijama onih koji su zločine činili, koji ih danas negiraju...

"Hvala Bogu te provokacije većinom završavaju u komentarima na društvenim mrežama. Ja koliko sam u Srebrenici nisam lično doživio niti jednu neugodnosti niti provokaciju, naravno ako ne brojimo veličanje ratnih zločina, sistemsku diskiminaciju nas i naše djece. Nadam se da će državni organi učiniti više da se zaštite žrtve, a da se kazne svaki onaj ko je i najmanjim djelom učestvovao u ubijanjima", smatra Ahmed.

"Mnogo je sjećanja sa kojima se evo skoro 30 godina poslije još uvijek borim, da ih smirim u duši i da na pomen mojih najbližih oči ne zarose i srce ne zaigra. Sjećam se lijepog života na selu. Život u prelijepoj pridodi, jedan lijep ali i težak radnički život našeg naroda iz tog vremena. Sjećam se početka agresije na našu domovinu. Sjećam se detonacija, rafala, zvukova granata, gladi, zime i mnogo toga", prisjeća se Ahmed za "Slobodnu Bosnu".

Tužna godišnjica na Bajram i njemu budi posebne osjećaje...

"Naša julska tuga stapa se sa bajramskom radošću. Naša lijepa vjera islam nam u mnogome pomaže da se nosimo sa traumama, posljedicama genocida. Pamiti moramo i opominjati, i upirati prstom u one koji su zlo činili. Nakon genocida nikad žrtva ne može osjetiti više pravu slast radost bilo koje, pa tako ni Bajrama. Ali vjerujemo da je naš konačni smiraj sa našim šehidima na Drugom svijetu i na boljem mjestu", kaže Ahmed.

Bajrame sa ocem slabo pamti...

"Nažalost ne sjećam se Bajrama sa ocem, da sam išao kao što danas djeca idu na bajrame u džamije. Jedan je razlog udaljenost džamije, a drugi je taj što većina mojih sjećanja su zarobljena u sjećanjima trauma, rastanaka, plača, boli, tuge, neizvjesnosti. Volio bih da znam kako je otići sa ocem, djedom ili nekom drugom bližim muškim članom porodice na Bajram. Ne znam kako je to, ali znam kako je otići sa sinom, sestrićem, tetićem, jaranom i drugim dobrim ljudima koji na neki način nadomjeste bar dijelom nedostatak naših najmilijih", objašnjava efendija.

Često se svima onima koji ne žive u Srebrenici, naročito službenom Sarajevu i medijima, spočitava da se Srebrenice sjete samo kada je 11. juli. Ahmed se sa tim slaže.

"O Srebrenici se najviše priča u julu. O simbolima genocida se ne brine sistemski. Djeca u školama uče malo ili nikako o tome. Ekonomski se Srebrenica svodi na provinciju. Srebrenica se ekonomski mora ojačati, pružiti priliku brojnoj srebreničkoj djeci da ostanu ovdje da ne idu dalje", smatra on.

Svoju budućnost vidi u Srebrenici i zbog toga i priželjkuje da se situacija promijeni...

"Najvažnija mi je sigurnost koja je zbog pojedinih političkih poteza posljednjih mjeseci dolazila u pitanje. Kako je apsurdno da žrtva genocida na mjestu gdje su njeni namiliji pobijeni i danas strahuje zbog novih nasrtaja, ratnih sukoba i novog genocida. To je znak da nismo dovoljni učinili. Pored svega ostajem ovdje dokle god budem mogao.  A moja djeca neka odluče kao i gdje će kad budu punoljetni. Volio bih naravno da ostanu svom gradu", rekao je Ahmed za "Slobodnu Bosnu".

Za kraj našeg razgovora, uputio je i bajramsku poruka svim muslimanima: "Grlite svoje očeve, djedove, amidže i daidže i svoje bližnje što više, jer kad ih ne bude, bit će vam žao što niste više vremena s njima provodili. Pročitajte djeci svojoj o tegobama bošnjačke žrtve jer ćete ih tako ojačati, osvijestiti i pripremiti za budućnost koja može biti neizvjesna kao i prošlost što je bila", poručio je Ahmed.