Stanje stvoreno genocidom u Bosni i Hercegovini se mora eliminisati

Piše: Enver Išerić

Jučer je u Srebrenici obilježena još jedna (dvadesetsedma) godišnjica genocida nad Bošnjacima. Svoj smiraj je ovoga 11. jula našlo pedeset žrtava genocida koji su počinile vojska i policija Republike Srpske 11. jula 1995. godine u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija. Genocid za koji smo mi znali da se dešava od 1992. godine potvrdio je Međunarodni sud pravde, a na osnovu tužbe koju je Bosna i Hercegovina podnijela 1993.godine protiv današnje Srbije i Crne Gore, a tadašnje SR Jugoslavije tvrdeći da je Jugoslavija planirala, pripremala poticala, pomagala i počinila genocid protiv njenog stanovništva.

I Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju svojim presudama potvrdio da je nad Bošnjacima na području Srebrenice počinjen genocid. 
Nažalost sud nije potvrdio da je genocid počinjen i u drugim općinama u Bosni i Hercegovini u kojem je genocid stvarno počinjen.

Kako je navedeno u presudama, sud nije mogao utvrditi da je postojala stvarna namjera da se u drugim opštinama potpuno ili djelimično uništi etnička grupa Bošnjaka.

Sud je do takvog zaključka došao i pored toga što je Radovan Karadžić, koji je osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog zločina genocida u Srebrenici, te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u drugim dijelovima BiH,  u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine zaprijetio nestankom Bošnjaka, a Ratko Mladić, također  osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog zločina genocida u Srebrenici, te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u drugim dijelovima BiH,  na zasjedanju Skupštine srpskog naroda održane 12.05.1992. godine u Banjoj Luci, planove tadašnjeg političkog rukovodstva nazvao genocidom.

Zar se može drugačije nazvati nego genocidom tragedija naše majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora kojoj je po tom istom planu ubijeno šest sinova (Senad, Sejad, Nihad,Zilhad, Zijad,Nishad) i muž Muharem.
Majka Zejna Suljić iz Gostilja kod Srebrenice, koja je preselila na bolji svijet 2019. godine, u genocidu je izgubila isto šest svojih sinova (Ismet, Bekto, Jusuf, Hajro, Nusir i Fadil) 

Zar nije genocid počinjen u Zvorniku u kojem je majka Nazija Beganović iz Djulića kod Zvornika izgubila šest sinova (Muriz, Beriz, Idriz, Feriz, Ramo i Fahrudin i muža Mustafu, a majka Hadžira Avdić, koja je preselila na bolji svijet, iz Grbavaca kod Zvornika izgubila pet sinova (Mefail,Nail, Ismail,Mevludin, Advir) i jmuža Halču.
Sve su ovo činjenice koje govore o nepravdi koja je učinjena prema Bošnjacima, kako u ratu, tako i nakon rata. Činjenica je da je skoro cijela međunarodna zajednica priznala svoje greške i propuste, posebno u odnosu na zaštićenu zonu Srebrenice, a to je potvrđeno i u skoro svim obraćanjima na komemoraciji u Srebrenici.

Međutim, moramo priznati, a treba to priznati i cijela međunarodna zajednica, da se ništa nije učinilo da se žrtve genocida, odnosno majke, sestre i braća ubijenih, ali i cileli bošnjački narod nad kojim je genocid izvršen, zaštiti od nastavka genocidnih radnji koje se odvijaju u kontinuitetu od završetka agresije na našu državu, pa sve do današnjih dana.

Kako je moguće da Jevreji nakon holokausta koji je izvršen nad tim narodom u drugom svjetskom ratu, rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 181, od 29.12. 1947. godine dobiju svoju državu na području tadašnje Palestine  koja je do 1947. godine bila pod mandatom britanske vlade, a Bošnjaci nisu mogli dobiti ni područje općine Srebrenica u kojem je izvršen genocid, već  je područje te općine ostalo u sastavu teritorijalne jedinice entiteta Republika Srpska.

To je u direktnoj suprotnosti sa članom 2. Povelje Ujedinjenih nacija, kojim je propisano „Svi članovi se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, te od upotrebe sile na bilo koji drugi način koji nije saglasan sa ciljevima Ujedinjenih nacija; „, ali i sa       Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 836od 4. jula 1993. godine kojom  je, između ostalog, naglašeno: "Ponovno potvrđujući da je svako zauzimanje teritorije silom ili praksom etničkog čišćenja nezakonito i potpuno neprihvatljivo.“ Zar nanošenje teške tjelesne ili psihičke povrede članovima skupine, a što je jedno od djela iz definicije genocida, ne predstavlja zastrašivanje preživjelih članova porodice žrtava genocida i orgijanja raznih skupina na području općine Srebrenica, posebno za vrijeme vjerskih praznika.

Kako treba okarakterisati razne vidove provokacija na sami dan obilježavanja genocida i ukopa žrtava?  Je li moguće dozvoliti i mirno gledati da se preživjelim žrtvama genocida ne osiguraju osnovni uslovi za život i da im se uz to onemogućavaju osnovna ljudska prava (pravo na zapošljavanje u javnim institucijama i pravo na vlastiti jezik). Kako je moguće gledati i dozvoliti i tolerisati da Predsjedavajući Vijeća ministara i ministri iz reda srpskog naroda blokiraju proglašenje 11. jula danom žalosti u cijeloj Bosni i Hercegovini.  Možemo li to nazvati ruganjem žrtvama, Bošnjacima, presudama međunarodnih sudova i cijeloj međunarodnoj zajednici? Radi se ustvari o nastavku genocidnih radnji nad istom skupinom ljudi.

Majke Srebrenice, koje zalužuju divljenje cijelog čovječanstva, su se izborile za Memorijalni centar Potočari, gdje su željele osigurati smiraj za svoje ubijene sinove, braću i muževe, ali i za pronalazak posmrtnih ostataka ubijenih , kao i za procesuiranje počinilaca genocida. Borile su se i bore se za istinu i pravdu.

Da li trebamo očekivati da se samo majke, koje su skrhane od tuge i bola, nastave boriti za istinu i pravdu. da li institucije Bosne i Hercegovine, ali i međunarodna zajednica, mogu i trebaju poduzeti konkretne korake kako bi se ublažile posljedice genocida u Srebrenici. 

Bilo bi potpuno normalno i moralno da se Općina Srebrenica, nakon svih utvrđenih činjenica i sudskih odluka, proglasi teritorijem pod upravom Bosne i Hercegovine i da se žrtvama genocida osigura da upravljaju svojom lokalnom zajednicom. Nije normalno da se umjesto toga, donošenjem raznih zakona (Izborni zakon, Zakon o prebivalištu) žrtvama genocida uskraćuju osnovna ljudska prava, a da se omogućava počiniocima i negatorima genocida da upravljaju svim procesima bitnim za njihov daljnji život i opstanak na tim prostorima.

Umjesto fokusiranja na ta pitanja, međunarodna zajednica i dalje pregovara, popušta i toleriše političare i politike koje negiraju genocid, koje rade na rušenju države i prijete njenim raspadom.
Zbog toga je potrebno pozvati Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija da otvori raspravu o ovom pitanju, sa ciljem eliminisanja, odnosno ublažavanja posljedica genocida u Bosni Hercegovini i osiguranja funkcioniranja države i njenih institucija. Ne smije se dozvoliti da se prizna stanje stvoreno genocidom i da oni koji su počinili genocid i dalje prijete žrtvama genocida i ugrožavaju njihova prava.

To je presedan u međunarodnoj zajednici i međunarodnom pravu. Ne bude li konkretnog djelovanja međunarodne zajednice, ništa nam neće značiti obraćanja njenih predstavnika na komemoraciji u Srebrenici i obećanja da moramo čuvati sjećanja na svaku žrtvu i raditi u nastojanju da spriječimo da se to ponovi.