Helić: Schmidtove izborne reforme će učvrstiti etničke podjele, laž je da Hrvati nisu zastupljeni

U moje prve dvije godine na pozciji višeg savjetnika ministra vanjskih poslova, 2010. i 2011., održala sam desetke sastanaka s hrvatskim državnim dužnosnicima, koje je vodio njihov tadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković, dok su se pripremali za ulazak u EU. Iznova i iznova sam slušala obećanja da će biti dobar prijatelj i komšija: njihovim novim evropskim partnerima i državama Zapadnog Balkana – Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Crnoj Gori, Severnoj Makedoniji i Srbiji – u nadi da će ih jednog dana slijediti u EU. Hrvatski zvaničnici obećali su podijeliti znanje i stručnost i promovirati visoke standarde i demokratiju u cijelom regionu. Podržala sam ih sa entuzijazmom. Vidjela sam demokratsku Hrvatsku, članicu EU i NATO-a, kao stabilizirajući faktor na Balkanu.

Piše: Baronesa Arminka Helić / rusi.org (Britanski istraživački centar za odbranu i sigurnost)

U protekloj sedmici ta su se obećanja pokazala zaista šupljimjer su prijedlozi koje je hrvatska vlada progurala u Briselu i Washingtonu izazvali bijes i uznemirenje širom susjedne Bosne.

Prošlog ponedjeljka navečer hiljade Bosanaca izašlo je na ulice Sarajeva. Okupljajući se ispred sjedišta visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu – međunarodnog zvaničnika zaduženog za provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine kojim je okončan trogodišnji rat i genocid – protestirali su protiv nacrta zakona koji je visoki predstavnik očito namjeravao nametnuti , mijenjajući Izborni zakon manje od tri mjeseca prije održavanja Općih izbora. Protestovali su, zapravo, protiv segregacije.

Verzije nacrta zakona koje su procurile bile su paravestija. Izborni sistem u BiH zaista zahtijeva promjenu: Ustav je još uvijek rješenje postignuto 1995. godine , prekompliciran i višeslojni sistem podjele vlasti, a ne normalna demokratska postavka. Četiri presude Evropskog suda za ljudska prava utvrdile su da su izborni zakoni u BiH diskriminatorni. Jevreji, Romi, svako ko nije voljan ili u stanju da se etiketira kao jedan (i samo jedan) od tri takozvana 'konstitutivna naroda' Bosne i Hercegovine – bosanski Srbi, bosanski Hrvati i Bošnjaci – ne može se kandidirati za visoke funkcije .

Ipak, procurili nacrt zakona nije učinio ništa da se riješi ove diskriminacije. Umjesto da udaljavaju Bosnu od diskriminacije i približavaju modernom demokratskom svijetu, u kojem svi građani imaju jednaka prava i jednaku političku zastupljenost, oni bi učvrstili etničku podjelu i podredili pojedinačna prava grupnom identitetu.

Jevreji i Romi i drugi i dalje ne bi mogli da obavljaju visoke funkcije. Geografske manjine – ljudi koji žive u područjima u kojima ima znatno veći broj drugih etničkih grupa – bi u nekim slučajevima bili obespravljeni. Mješovite etničke zajednice i integracija bili bi obeshrabreni: građani bi bili pod pritiskom samog izbornog sistema da žive u geografski koncentrisanim etničkim grupama kako bi dobili političku zastupljenost. U stvari, zakon je Bosancima ostavio ružnu perspektivu dalje homogenizacije, nešto što im je nametnuto tokom rata 1990-ih – osim što bi se ovaj put kretali u potrazi za glasanjem umjesto da bježe od silovanja, mučenja i pogubljenja.

Ovim prijedlozima su se usprotivile gotovo sve deklarativno proevropske i pro-NATO stranke u Bosni i Hercegovini, kao i širok spektar civilnog društva – i obični Bosanci koji su izašli na ulice. Pa kako su se tako kontroverzni zakoni, koji bi pogoršali političku situaciju, mogli tako približiti?

Odgovor nas vraća u Zagreb. Sadašnja hrvatska vlada je neko vrijeme igrala, nažalost, beskorisnu ulogu u bosanskohercegovačkim unutrašnjim pitanjima, podržavajući svoju sestrinsku stranku u Bosni, HDZ, koju vodi Dragan Čović. Čović – koji je u više navrata zauzimao pro-Putinove stavove i blizak je saveznik separatiste i lidera bosanskih Srba Milorada Dodika (trenutno pod britanskim i američkim sankcijama zbog pokušaja razbijanja Bosne) – rutinski napada sadašnjeg člana Predsjedništva BiH, bosanskohercegovačkog Hrvata Željka Komšića, a bh. tročlano predsjedništvo kao nelegitimno. Opisao ga je kao Bošnjaka, a ne kao Hrvata, i sugerirao da on nije pravi predstavnik bosanskih Hrvata jer njegova umjerena politička platforma uspijeva dobiti podršku iz različitih etničkih grupa – tu tvrdnju je iznio i aktuelni hrvatski ministar vanjskih poslova .

Predložene promjene bi značajno ojačale poziciju HDZ-a i dale mu efektivni monopol na sve pozicije bosanskih Hrvata u bosanskohercegovačkim parlamentima i vladama – tjerajući one, poput Komšića, koji pokušavaju apelirati preko etničkih linija.

Argument hrvatske vlade i Čovića da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu pravilno zastupljeni je lažan.

HDZ je prilično – a u nekim slučajevima i potpuno – zastupljen u bosanskoj politici. Bosanskohercegovački Hrvati su činili 15,4% bosanskohercegovačkog stanovništva na posljednjem popisu stanovništva . Na nacionalnim izborima 2018. HDZ – odnosno jedna (ne jedina) hrvatska stranka – osvojila je 9,05% glasova. Ipak, na gotovo svim nivoima bosanske vlasti, HDZ kontrolira znatno više političkih pozicija nego što bi taj udio glasova sugerirao. HDZ imenuje 30% bh. ministara , ima 12% poslanika u donjem domu i 27% delegata u gornjem domu. Povrh toga ima i drugih hrvatskih predstavnika – ali kako su politički konkurenti Čoviću, on ih ne priznaje.

Lažljivost Čovićeve tvrdnje da je zabrinut za hrvatsku zastupljenost postaje očigledna kada shvatite da se HDZ nikada ne brine za Hrvate u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska – jedinu grupu Hrvata u Bosni koja nema priliku glasati za hrvatskog člana Predsjedništva. Oni nemaju ključ izbora i moći, pa se čini da Čović za njih nema nikakvog interesa.

Čovićevo manevrisanje je možda i za očekivati ​​od čovjeka koji se godinama bavi ličnim ambicijama. Teže pitanje je zašto su njegove šeme uspjele dobiti podršku SAD-a i Zapada, uključujući, nažalost, i Veliku Britaniju.

Dio odgovora leži u dosljednom lobiranju Zagreba, posebno u Washingtonu, u svakoj prilici posljednjih godina. Hrvatska vlada se pokazala vještom u iskorištavanju svoje pozicije unutar EU u korist svojih saveznika bosanskih Hrvata. Uspješno je uvjerila neke u EU i SAD da usredotoče napore u oblasti izborne reforme u Bosni i Hercegovini na konstitutivne narode, a ne na principe jednakosti. Hrvatski premijer Andrej Plenković i hrvatski predsjednik Zoran Milanović podržali su ranije ove godine pozive da se oktobarski izbori odgode dok ne postoji izborni sistem povoljan za HDZ. Hrvatska je također ubacila referencu bosanskohercegovačka 'tri konstitutivna naroda' u najnoviji strateški kompas EU, uprkos protestima nekih drugih evropskih zemalja – potvrđujući prevagu ovih grupa nad pojedincima, i istiskivanjem drugih identiteta. Navodno – a možda i najšokantnije od svega – hrvatski predsjednik je čak zaprijetio da će staviti veto na pristupanje Švedske i Finske NATO-u ukoliko se ne provede izborna reforma u Bosni koja je povoljna za HDZ.

Ovo je izdaja obećanja hrvatskih dužnosnika prije deset godina da će biti dobar susjed, i izdaja ideja i vrijednosti u srcu EU. To što je dozvoljeno da se to dogodi loše se odražava i na širi Zapad – i čini veliko zadovoljstvo ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Očigledno opravdanje visokog predstavnika za predložene reforme bilo je da HDZ bez toga ne bi surađivao u vladi, te da je to neophodno za stabilnost. To je strategija smirivanja koja može samo ohrabriti one koji nastoje da zloupotrijebe ionako nefunkcionalne političke sisteme Bosne za svoje nacionalističke ciljeve – ili da potpuno razbiju zemlju. Stabilnost koju bi pružila bila bi lažna: 
kratkoročno zatišje pred novim zahtjevima, ekstremnijim nego prije, i novim pritiskom. Malo po malo prava Bosanaca i Hercegovaca bi bila dodatno narušena; moć korumpiranih etničkih gospodara dodatno se učvrstila. San o članstvu u EU i NATO-u će sve više blijediti, a Bosna i Hercegovina će biti zaključana u stanju trajne korupcije i krize.

To je također ideja stabilnosti koja ignorira obične Bosance. Sva pažnja je usmjerena na smirivanje moćnika: zanemaruju se interesi običnih građana svih nacionalnosti. Istinski reformatori su istisnuti jer međunarodna zajednica pokušava da krene lakim putem, a ne pravim. Svaka šansa da se političari demokratskim putem pozovu na odgovornost za njihove neuspjehe – neuspjehe koji uzrokuju da hiljade mladih Bosanaca svih nacionalnosti emigriraju – će izbjeći.

Suočen sa tako širokim protivljenjem nacrtima zakona koji su procurili, visoki predstavnik je ponovo razmislio, iznoseći samo neke male tehničke izmjene . Međutim, postoje nepotvrđeni izvještaji da on i dalje prijeti da će nametnuti originalni nacrt zakona za šest sedmica, ako bosanskohercegovačke političke stranke ne izađu sa vlastitim kompromisnim prijedlogom – iako ovaj rok ne daje HDZ-u nikakav poticaj za dogovor i daje im svaki razlog da ga blokiraju

Visoki predstavnik nesumnjivo ima težak zadatak pred sobom. Ali on bi trebao iskoristiti svoju poziciju da podrži istinski široku reformu, okupljajući sve Bosance da pomognu Bosni i Hercegovini na putu građanske demokratije – a ne da ima za cilj progurati mjeru neposredno prije izbora u korist jedne političke stranke.

Devedesetih godina, ravnodušnost prema običnim Bosancima i prevelika briga za interese moćnih lidera udružili su se kako bi omogućili etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid tri godine prije nego što se Zapad na kraju odlučno zauzeo. Bosna i Hercegovina i dalje živi sa naslijeđem rata, a njene unutrašnje granice su proizvod etničkog čišćenja. Veliki politički projekat za sve Bosance i njihove međunarodne partnere trebao bi biti izlazak iz rata i izgradnja novog društvenog ugovora za 21. vijek, zasnovanog na odgovornosti, demokratiji, toleranciji i ljudskim pravima. Da je navodnim prijateljima Bosne – bilo u Hrvatskoj, EU, UK ili SAD – zaista stalo do zemlje, oni bi podržali taj proces, a ne nove zakone koji bi ga dodatno otežali.