Na vjetrometini akademskog cinizma: Pritisak HDZ-a na Schmidta

Piše: Senadin Lavić

Od nepromišljenih i ishitrenih izjava Kolinde Grabar Kitarović, negdašnje predsjednice Republike Hrvatske, do današnjih buncanja Zorana Milanovića, Hrvatska se upustila u briselsko lobiranje i masovno uplitanje u bosanske poslove da bi osigurala sestrinskoj HDZ BiH dominaciju i politički opstanak. U svemu tome, samo naivci mogu poistovjetiti bosanske Hrvate s HDZ-om. Zagrebački političari, vrlo nervozno i nestrpljivo, podstiču Schmidta da izvrši neki “dogovoreni” posao, jer njima se nekuda žuri!

Svi pišu pisma Schmidtu i traže da djeluje onako kaka bi oni željeli. I lokalni etno-akademici. Svi mu preporučuju šta bi trebao uraditi. Sva hadezeovska strategija je usmjerena na prisiljavanje g. Schmidta da prema željama HDZ-a nametne izmjene Izbornog zakona, a sve u cilju ostvarivanja “etničke teritorije” na kojoj bi vladao  taj politički subjekt i koristio je za daljnje razbijanje bosanske države. Takvo antidržavno djelovanje hadezeovska politika pokušava predstaviti kao ostvarivanje prava hrvatskog naroda koji je “ugrožen” od bošnjačke većine, jer eto nema ograđenu “svoju etničku teritoriju u Bosni”. HDZ insistira na konsocijacijskom “suživotu” ili “naporednom življenju u separiranim etničkim getima”, a ne potiče bosanski zajednički život, saradnju i prosperitet. Konsocijacijski model raspodjele teritorije u Mostaru sada bi trebalo prenijeti na razinu Federacije BiH i precizno definirati etničke teritorije. Zato hadezeovska politika uporno i bezobrazno “pritiska” gos. Schmidta da provede neke mjere koje su eto već “dogovorene”.

Nervozni operativci upozoravaju evropsku i svjetsku javnost o “ugroženosti hrvatstva”, nema se tu više šta čekati pred najezdom muslimanske većine. Sve “dogovoreno” se odmah mora provesti u djelo poštujući “europske standarde” i “demokratske principe”. Herr Schmidt je tu, eto da provede zahtjeve i želje konsocijacijskih stručnjaka za etničko razdvajanje naroda. Njegov mandat je, eto, samo osmišljen da ispuni velike hegemonijske snove zagrebačkih aspiranata na bosansku teritoriju. 

Svi građani Bosne su bosanska nacija

U Bosni je svaki njezin stanovnik građanin ili državljanin, to jeste – on je Bosanac (ona je Bosanka). Građani nisu etnička ili religijska kategorija. To je bitno naglasiti! Bosanci nisu “četvrti narod”, neka nova etnička grupa. Prevaranti iz etnopolitike govore o postotku građana. To je obična prevara jer su svi stanovnici kategorija građana bez obzira koje su etničke ili religijske određenosti. Drugo je pitanje što ljudi ne znaju razliku između državljanstva i narodnosti (etniciteta). Etnopolitika posmatra građane samo kao pripadnike jedne određene etničke grupe ili kao “novu” etničku grupu. U tom pervertiranju se potpuno brišu građani iz postojanja u ovoj zemlji pa se onda govori da u Bosni nema Bosanaca ili građana/državljana države Bosne i Hercegovine. Već prije u povijesti ta podvala izazivala je jedan paradoks – govorilo se u hegemonijskim antibosanskim krugovima da “Bosna nema svoj narod”! Građani mogu biti, po shvatanju etnopolitike, samo pripadnici jedne od konstituentnih narodnih grupa i tu se završava njihov kolektivni identitet. Oni po diktatu etnopolitike ne mogu biti građani Bosne kojima je to glavni identitet i to – nacionalni ili državljanski identitet. Svi građani Bosne, dakle,  konstituenti su ili pripadaju državi Bosni koja prema njima mora razvijati javno-pravni odnos i brinuti za njihovo postojanje bez obzira kojoj etničkoj grupi pripadaju. Bosanci su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, Slovaci, Crnogorci, Albanci, Bugari, Slovenci i svi drugi koji danas žive u Bosni i Hercegovini i imaju njezino državljanstvo!

Suverenitet pripada građanima – ne pojedinim etničkim grupama ili “vladarima” tih grupa. Svi građani BiH su nosioci suvereniteta države. Stoga je najveća vrijednost bosanskog društva konkretan čovjek i njegova ljudska prava. On mora biti sačuvan od diktature fašističkog kolektiva koji nameće teror vođe i hegemoniju političke oligarhije. U tom kontekstu demokratiju treba posmatrati kao model zaštite ljudskih prava i građanskih sloboda. Ona nije politički svodiva na etnokratiju! 

Naspram demokratije postavlja se etnokratija i totalitarne tendencije. Etničko-religijski identiteti su ekskluzivni. Oni, nažalost, isključuju druge takve identitete i u multietničkoj zajednici izazivaju konflikte ako se pokušavaju teritorijalizirati i time druge potisnuti (etničko čišćenje i genocid). Njih je neophodno nadomjestiti inkluzivnim identitetima kakav je bosanski, koji sve građane Bosne i Hercegovine posmatra kao ravnopravne Bosance/Bosanke. Bosanski identitet je uključujući i slobodarski. To je glogov kolac za beogradsko-srbijanski i zagrebačko-kroacijski hegemonijski projekat protiv nezavisne države Bosne i Hercegovine. Beograd i Zagreb se boje Bosanca kao đavo križa. To je osnov zbog kojeg se dva velikodržavna projekta usmjeravaju protiv bilo kakve priče o građanskom društvu i jednakopravnosti građana na cijeloj teritoriji države BiH. 

Zagrebačko “usmjeravanje” visokog predstavnika

Zagreb se neskriveno i napadno stavio na stranu HDZ-a BiH i destruktivno upetljao u unutrašnje procese u BiH. Totalno drsko se ponižava sve bosansko kada se insistira na samo jednoj presudi Ustavnog suda BiH, a sve druge bitne presude se ignoriraju. Austrijski pravni ekspert Joseph Marko je već nekoliko puta naglasio da je presuda u slučaju “Ljubić” provedena. Presude Evropskog suda za ljudska prava se ne spominju. HDZ “ne zna” za presude Sejdić-Finici, Zornić, Šlaku, Pilav i Pudarić.

Cijeli nasrtaj na Bosnu i Visokog predstavnika je, ustvari, oblik agresivnog hegemonijskog velikodržavlja Zagreba. Već jednom je politika Zagreba morala da se odrekne tih opasnih aspiracija na Bosnu u doba Tuđmana i “Oluje”. Hrvatska je protjerala srpski narod koji je Miloševićev režim manipulirao i oslobodila svoje teritorije od velikosrpske agresije, a danas se ponaša perverzno, silnički i ne poštuje suverenitet Bosne. Aktuelna politička oligarhija u Hrvatskoj, čini se, zaboravlja da je 1995. godine gos. Tuđman morao povući svoj osvajački projekt u Bosni da bi dobio slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku! Dakle, nema debljanja “kifle” na račun bosanske teritorije.

Razgovori o izmjenama Izbornog zakona BiH ne mogu biti SELEKTIVNI i odnositi se na samo jedan dio države. Oni moraju obuhvatiti cijelu državu, oba entiteta, distrikt Brčko, sve razine vlasti i podrazumijevaju prethodnu izmjenu Ustava. Ako će se ozbiljno raditi na izmjenama Izbornog zakona onda je neophodno prvo ostvariti izmjene Ustava BiH prema evropskim demokratskim standardima i presudama Evropskog suda za ljudska prava te onda iz toga krenuti u daljnje reforme izbornog zakonodavstva. Između entiteta mora biti uspostavljena simetrija. Mora se postaviti pitanje o upitnosti oznake “Dom naroda” jer nešto takvo ne postoji u današnjoj Evropi. Mora se govoriti o “Domu kantona” ili “Vijeću općina”. Normalno je da dvodomni parlament države ima “Predstavnički dom” i “Dom kantona/općina”.

Napokon, mora se prestati s spornim podvaljivanjem prostačkog “legitimnog predstavljanja naroda” ili nametanja narodnih grupa kao osnovnih političkih jedinica, jer to nije kategorija današnje evropske demokratske kulture i politike. Politički sistem Bosne i Hercegovine mora biti pojednostavljen jer je skup i nefunkcionalan, a to znači usklađen s evropskim političkim sistemima. On ne doprinosi prosperitetu države nego samo služi etnopolitičkim oligarhijama da u Bosni ostaju na vlasti i razvijaju retrogradne politike među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima i drugim bosanskim građanima.

Najzad, kakva je to akademska razina koja u svojim mišljenjima i stavovima izražava ideje i zastupa shvatanja koja su primjerena 19. stoljeću. Akademska grupa koja zabranjuje mogućnost etabliranja građanskog društva u BiH, očito je, ne crpi svoju poziciju iz savremenih pravno-političkih teorija, pozitivnih političkih praksi i aktualnih evropskih stanja. Udruženje građana koje se naziva “Akademija…” ne zasniva vlastiti odnos prema zbilji na znanstvenim i moralnim načelima nego na ideologijama velikodržavnog hegemonizma i etnonacionalizma uz rigidno odbacivanje pune demokratije i insistiranje na etnokratskim i konsocijacijskim mitovima kolektiva. U takvom slučaju je “Akademija…” podređena jednoj političkoj partiji i njezinom lideru.

Bosanske različitosti po sebi nisu nikakav problem – pa to je sasvim normalno da se ljudi razlikuju. Ali kada političke partije ili religijske organizacije počnu “kormilariti” razlikama nastaje haotično licemjerno-ciničko stanje. Tako čuvari “kolektivnih razlika”, čuvari “krutih identiteta”, političko-svešteničke falange potčinjavaju društvenu zbilju i razaraju društvenu koheziju bosanskog društva. To je jedina uloga etničko-religijskih etnopolitika u Bosni!

Jasno je, dakle, šta bosanskohercegovačko civilno društvo treba od internacionalne zajednice i visokog predstavnika: solidarnost u borbi protiv rasnih, etnički i religijskih podjela u zemlji i odlučnost za demokratsku državu i građansko društvo. U tom smjeru treba ići reforma Izbornog zakona BiH.