Narativ o dva nacionalizma: Strategija razaranja Crne Gore i Bosne i Hercegovine

Piše: Nevena Kovačević

Kako bi što dosljednije sprovodili politiku kreatora ideja srpskog i ruskog svijeta, njihove sluge na Balkanu, očigledno, koriste istu strategiju. A njihova strategija, zasnovana je na opasnom narativu o dva nacionalizma. Naime, sljedbenici prosrpske i proruske politike, koriste baš svaku priliku kada se nađu u društvu nekog od predstavnika evropskih ili zapadnih partnera da protivnike njihovih ideja predstave kao ekstremiste, šoviniste, pa čak i teroriste.

A ekstremisti, fašisti i šovinisti su građani dvije države, koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci i Bošnjaci, jasno se odupirući potezima srpskih i ruskih igrača. Njihov nacionalizam je, prema ovoj logici, razlog nestabilnosti na Zapadnom Balkanu, a istorijski revizionizam je ključna karika ovog narativa.

Crnogorski Premijer u tehničkom mandatu, Dritan Abazović, ne propušta nijednu šansu sa kim god se sastao, da Crnogorce predstavi kao nekakav faktor nestabilnosti i ljude koji, kako je često
govorio otvoreno priželjkuju sukobe. Važno je podsjetiti da je upravo Abazović, koji pokazuje neskrivenu mržnju prema Crnogorcima, dok, nasuprot tome, pokazuje veliku naklonost prema proruskom Demokratskom frontu i SPC koja je sredstvo Aleksandra Vučića za širenje srpskog utjecaja, u Skupštini iznio neutemeljenu tvrdnju da crnogorskim građanima i medijima smeta njegova nacionalna pripadnost, iako njegova nacionalnost nikada nije pomenuta u negativnom kontekstu, ni u jednom mediju.

Abazović je, svojim negativnim odnosom prema nacionalnim Crnogorcima, podrškom otvorenom Balkanu, bezbrojnim sastancima sa Aleksandrom Vučićem i patrijarhom SPC, više pomogao Vučiću u ostvarivanju srpskih aspiracija, nego bilo koji od ovdašnjih političara koji prema Vučiću faktički gaje idolopoklonstvo.

Isto radi i Milorad Dodik, sramnim ukazivanjem na opasno djelovanje Bošnjaka u BiH i propagiranjem korištenja termina muslimani, umjesto nacionalnog predznaka, koji polako počinju koristiti i ostali sljedbenici njegove politike, i to u najnegativnijem, pežorativnom značenju.

Crnogorske vlasti aktivno rade na prekrajanju istorije i brisanju svih tragova postojanja crnogorske nacije, dok vlasti RS propagiraju promjenu udžbenika i razdvajanje muslimanskih i srpskih škola.
Da, baš tu tezu je Milorad Dodik, bez imalo stida iznio prije par dana, uoči sastanka sa svojim vođom, Vladimirom Putinom u Moskvi. U standardnom maniru neprihvatanja da RS nije država, već entitet unutar BiH, u dodvoravanju Putinu je otišao toliko daleko, pa je izjavio i da bi RS (entitet unutar BiH) mogla poslati svoje posmatrače na referendum u Dombasu.

Sa druge strane, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, umjesto bavljenja unutrašnjom politikom i sastavljanjem Vlade, izjavljuje da je Crna Gora postala nezavisna država zahvaljujući njihovom
neradu i ta njegova izjava, prošla je gotovo nezapaženo, onako ispod radara, bez oštrog odgovora kakav zaslužuje.

Patrijarh SPC Porfirije je u Banjaluci otvoreno govorio o mogućnosti promjene granica, što nam jasno ukazuje da su stvarni tvorci šovinističkih i rasističkih politika, koje razaraju čitav region spremni na sve, samo da bi ostvarili svoje zlokobne planove.

Za njih su nacionalisti i protivnici pravoslavlja svi pravoslavci koji ne idu na litije, ne veličaju ratne zločince, protive se uvođenju vjeronauke u školama, zalažu se za poštovanje ljudskih i građanskih prava i imaju jasan stav da je SPC paravojna i politička, a ne vjerska organizacija.

Zato su više puta, podržavaoci ovog narativa, među kojima su i sveštenici SPC pozivali na denacifikaciju, etničko čišćenje, ili čišćenje od ustašluka. Smetaju im svi koji se protive ponovnom uspostavljanju velikodržavnog jedinstva i hegemonije velikih država, na čijem su čelu vladari koji imaju osobine diktatora nad malim državama.

Smetamo im svi, bez obzira na vjeru i naciju i treba uraditi sve kako bi se naš nacionalni, istorijski, kulturni identitet potpuno uništio, kao da nikad nije ni postojao. Sve ove poruke, praćene sukobima i nasiljem na ulicama, previše liče na scenario iz groznih devedesetih. Prema njihovoj logici, svi koji vole svoju zemlju i štite njenu nezavisnost, izglasanu na referendumima, slobodno izraženom voljom građana su ekstremisti i fašisti, a oni koji šalju poruke obojene mržnjom, prijete izazivanjem građanskog rata i denacifikacijom su pomiritelji i spasioci regiona.

A kako može biti pomiritelj neko ko podržava odlikovanja ratnih zločinaca i huškača i ko ne priznaje da se u Srebrenici dogodio genocid, što je nedvosmisleno potvrđeno sudskim presudama.
Paradoksalno i tragično, ali istinito i realno. Pomirenje je postala najizlizanija floskula na prostoru Zapadnog Balkana. Svi političari koji su se predstavljali kao pomiritelji, građanisti i antifašisti, vrlo brzo odustaju od tih principa i okreću se retrogradnim politikama koje su im osiguravale poziciju i uhljebljenje, a šačica vlasti je, jelte, uvijek važnija od elementarne odgovornosti i dostojanstva.

Najtužnije je što se, nakon svega i dalje ne shvata opasnost širenja ovakvog narativa, koji može proizvesti katastrofalne i nesagledive posljedice, ako se hitno ne stane na put skrivenim i
neskrivenim putinofilima, spremnim na sve, samo da bi se dodvorili agresoru i zadovoljili njegove interese, a ima ih, nažalost u čitavom regionu, i to sve više. Proruski skupovi podrške invaziji na Ukrajinu, te oklijevanje sa uvođenjem sankcija koje predstavljaju jasan i potpuni zaokret ka zapadnim vrijednostima, pokazali su nam izrazitu nespremnost vlasti u regionu da naprave otklon od ruske, agresorske i imperijalističke politike, sa očiglednim elementima nacizma i liderom koji je Hitler savremenog doba.

Umjesto toga, podrška Putinu od strane regionalnih lidera raste, naročito u kontekstu najnovijih dešavanja, odnosno ukrajinske kontraofanzive, te uvođenja mobilizacije u Rusiji i otvorenih prijetnji upotrebom nuklearnog oružja. Ne strahuju regionalni lideri koji podržavaju ruskog predsjednika od širenja rata na prostor Zapadnog Balkana, već nastavljaju plašiti građane energetskom krizom, i dalje podržavajući agresiju.

Iako je opšte poznato da je Zapadni Balkan jedna od Putinovih najvažnijih interesnih sfera, i da podršku regionalnih putinofila koristi za širenje vlastitog utjecaja, reakcije međunarodne zajednice su, uprkos svemu nekako sporadične i nedovoljno oštre da bi podstakle suštinsko suzbijanje i eliminisanje ovakvih narativa, na koje se, po svemu sudeći, sve više navikavamo.

A uloga Evropske unije i Nato alijanse bi morala biti snažnija, kako bi se region odbranio od imperijalista i savremenih nacista. Njihovo djelovanje zahtijeva snažan i jedinstven odgovor, na kakav ne možemo računati, sve dok u Evropi imamo lidere poput Viktora Orbana, koji se zalažu za ukidanje sankcija Rusiji, jer su, očito na strani agresora, a Orban je to dokazao više puta od početka ruske invazije. 

Ćutanje diplomatskih predstavništava ima isti efekat kao i nekonzistentan i nejasan stav prema onima koji udruženo djeluju sa ciljem izazivanja još dublje krize od ove koju živimo, što bi vodilo ka ostvarenju njihovih krajnjih namjera. Građani su, dakle, jedini koji se direktno mogu suprotstaviti ovakvim idejama, glasanjem na svakim narednim izborima.

Bilo državni ili lokalni, svaki naredni izbori su od sudbonosnog značaja, jednako kao i referendumi za nezavisnost 1992. i 2006. godine. Sa vlasti moraju otići svi koji su političke marionete u službi Aleksandra Vučića i Vladimira Putina. No, šta ako procrnogorske i probosanske partije ni u tom slučaju ne budu spremne da se u potpunosti okrenu zaštiti nacionalnih interesa i onemogućavanju miješanja trećih strana u unutrašnju politiku zemalja koje su na njihovom udaru?

Jasno je da bi se, u tom cilju, morale prevazići sve međusobne razlike i netrpeljivost koja postoji među pojedinim partijama unutar suverenističkih blokova. Jedinstvo je jedini izlaz, ali se postavlja pitanje jesmo li spremni da se manemo sitnih političkih igrica i konačno počnemo raditi u interesu države i građana. Jedino tako, imaćemo građanske, sekularne i istinski proevropski orijentirane države, čija će nezavisnost biti neupitna, poštovanje državnih simbola obavezno, vjera intimna stvar svakog pojedinca, a nacionalna pripadnost neće biti povod za mržnju i sukobe.

Odavno su se iskristalisale težnje pojedinaca u regionu za izbijanjem konflikata, pa čak i ratnih sukoba, u Crnoj Gori, na Kosovu, u BiH, jer za njih ne postoji dogovor koji je suprotan velikodržavnim interesima. Ne smijemo im dozvoliti da svoje retrogradne političke i ideološke zamisli sprovedu u djelo. A kao primjer istinskih dobrosusjedskih odnosa bez podrške retrogradnim idejama, mogu nam poslužiti fudbalske utakmice između Crne Gore i BiH.

Naši fudbaleri i navijači, osim što pokazuju šta znači fer sportska borba, daju lekciju o međusobnom poštovanju, ljubavi i prijateljstvu. Da je više pameti, od njih bi učili svi u regionu. 

Nevena Kovačević, novinarka je i politikološkinja, magistrantkinja na Fakultetu političkih nauka u Podgorici