DRŽAVNA IMOVINA Ulozi u nedovršenom gruntovnom ratu protiv BiH

Piše: Muharem Cero

Pitanje državne imovine (vlasništva na njen teritorij) iz historijskog konteksta nastajanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nije dobilo svoju ustavnu definiciju, riječi su to kreatora samoga Sporazuma. 

Prilično ovakvom obrazloženju da se zaključiti da temeljom istih razloga BiH nije dobila ni svoju ustavnopravnu odrednicu, nego se tek prepoznala samo karakterom DRŽAVA BiH. Izostanak ustavnopravnog predznaka učinio se dobrom zgodom osporavateljima državne opstojnosti Bosne i Hercegovine nastaviti u mirnodopskom ambijentu ostvarivati svoje političke ciljeve. Agende osporavanja su se prilagođavale izmijenjenim i izmjenjivim kontekstima od 1995. do danas, s neizvjesnim trajanjem. 

Međunarodni i regionalni konteksti su bili povoljni i manje povoljni pa je i agresivnost osporavatelja bila diktirana i prilagođavana istom. 

Nekako odmah iza rata protiv BiH u provođenju dejtonskih rješenja iz političkih, analitičkih, ali i međunarodnih aktera se primila nedefinirana višeznačna odrednica ustavnog karaktera Bosne i Hercegovine izrijekom SASTAVLJENA DRŽAVA SLOŽENOG KARAKTERA.

Provođenje Dejtona se potiho prilagođavalo ovoj rogobatnoj odrednici, a bosanska državnost tom inercijom krenula u avanturu KRIVOG SRASTANJA mirovnog sporazuma i njegovog Aneksa 4. Strateške agende osporavatelja bosanske državnosti su izvedbu ovog projekta (krivog srastanja) ubrzavale a strategijom političkog narativa u javnom i političkom prostoru ohrabrivale strane svjedoke Dejtona na svestranu prihvatljivost toga čina strana u završenom konfliktu. Suverenistički projekti srpske strane su dobijali svoju zadovoljštinu. Isti koncept je bio propraćen zloupotrebom alata iz takozvanog prava paralelnih i specijalnih odnosa entiteta Republika Srpska i Srbije. Uspješnom cilju nastanka policentrične države konfederalnog tipa (potom ojačanom agendom srpskog sveta) realizirao se velikosrpski projekat po mjeri zacrtanih ciljeva. 

Casus Belli ratova protiv Bosne i Hercegovine je bilo prisajedinjenje dijelova bosanske države njenim komšijama i susjedima, Srbiji i Hrvatskoj, a što je presuđena krivično-pravna notornost haškog Suda. 

Pitanje rješavanja statusa državne imovine u Bosni i Hercegovini (njenih javnih dobara, kao imovine svih građana) je zadnja prepreka koju ovaj projekat nije bio u stanju na sebi željen način riješiti do sada. Suverenistički nacionalni projekti Srbije i Hrvatske, svaki na svoj način, u punom dosluhu i sinergiji izvode ga na bosanskoj zemlji sa upornošću Karađorđeva, Tuđmana, Miloševića, Bobana, Karadžića, pa sve do današnjih aktera sa istim predznakom. Tek tim projektima je jasno da za ove političke ciljeve moraju ostvariti i tzv. međunarodni suport. Nije tajna da metodama lobiranja i ko zna kojekakvih drugih, u tom cilju djelomično i uspijevaju, a prije svega iz razloga površnog zapadnog pragmatizma i nastale nove stvarnosti s pozicijom ruskog utjecaja. 

Omjeri snaga se u kontekstu nove stvarnosti (ukrajinskog konflikta) mijenjaju gotovo na dnevnoj osnovi, a zapadni pragmatizam pažnjom usmjeren na ukrajinska i kosovska zbivanja Bosnu dovodi u neprihvatljivu poziciju kolaterala u širim sukobima. 

Konsocijacijski model postaje metodologija rješavanja regionalnih sukoba. Ovaj model polako postaje i odgovor koji se nudi za okončanje "bosanske krize" uz 28-godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma. 

Konsocijacijski ustavnopravni predznak za Bosnu u suverenističkoj agendi susjeda se vraća u polazne lisabonske postavke - unije etnoteritorijalnih jedinica (republika) u labavom državnom savezu (gle čuda, u svom posljednjem istupu pred zgradom OHR-a visoki predstavnik Christian Schmidt Bosnu prepoznaje kao saveznu državu, pa upućuje da se pitanje državne imovine ima riješiti na saveznom nivou, što nije karakterologija DMS i dejtonski izričaj). 

Da bi se osujetile ove pomalo crne slutnje za bosansku državnost, od životnog interesa je da se pitanje vlasništva na teritoriju (bosanskohercegovački vlasnički list) dodijeli njenom ustavnom titularu državi Bosni i Hercegovini, po principu kontinuiteta njenog trajanja, a njenim administrativnim aranžmanima Zakonom o upravljanju i korištenju državne imovine omogući njeno uživanje bez prava prenošenja vlasništva. 

Ovakvo rješenje okončava mogućnosti koncepta složene države konsocijativnog tipa, a Bosnu ustavnopravno definiše kao decentraliziranu državu regija u kojoj njeni administrativni aranžmani nisu ništa drugo neko regije u modernom tipu poimanja decentralizacije. Ovo nije samo pragmatično, ovo je jedino ispravno odgonetanje Aneksa 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ali kao i nepovratan put realizaciji dva preostala cilja iz Agende 5+2 - državna samoodrživost BiH i ostvarena mogućnost vladavine prava. 

Ako jeste, a jeste, življenje današnje Bosne grč nedovršenog rata, onda okončanje ove traume jeste put u harmonizaciju njenog života konceptom decentralizirane države regija a što Dejton jamči. 

Dobro bi bilo da ovaj glas čuju međunarodni akteri u BiH, a prije svega članice Kvinte. 

Nadati se da će Bosna i Hercegovina osim rodnog dobiti i vlasnički list na svoju teritoriju, a što joj pripada!