REPORTAŽA Posjeta Istanbulu između terorizma i turizma

Piše: Amra Vrabac

Nedjeljno jutro počelo je rano. Avion za Istanbul krenuo je na vrijeme i već u 10:30 bila sam na novom istanbulskom aerodromu koji je za mene kao laika arhitektonsko i inženjersko čudo.

Obezbijeđen transfer čekao je ispred aerodroma i istanbulska avantura mogla je početi. Nisam ni slutila koliko sam u pravu. Aerodrom je udaljen oko 40 kilometara od starog dijela Sultanahmeta gdje sam bila smještena. Dolazak u hotel rano poslijepodne. Brzo spremanje i obilazak znamenitosti. S obzirom da je hotel u neposrednoj blizini Sultan-Ahmetove džamije (Plava džamija) i Aja Sofije prvo zaustavljanje bilo je upravo tu. Bila je to prilika da prvi put probam đevrek. Na prvi pogled reklo bi se obično suho pecivo, ali uz dodatak sira, a uvjerit ću se da Turci imaju odlične sireve, masline, i druge gastronomske đakonije, bio je to „prvi obrok“ na tlu Turske. Hiljade ljudi okupiralo je kompleks džamija, ali svi strpljivo čekaju red da uđu.  

Bližilo se vrijeme ikindija namaza. Novembarsko sunce još je širilo tople zrake, a naizmjenični ezan sa dvije džamije bio je poziv vjernicima na molitvu.  

Turisti satima čekaju da posjete Aja Sofiju i Plavu džamiju 

Krenula sam sa suprugom prema glavnoj šetnici na Sultanahmetu. Buka tramvaja koji stalno koriste sirenu jer su šine vrlo često blokirane automobilima (o saobraćaju nešto kasnije), ali i turistima koji pokušavaju preći s jedne strane ulice na drugu, prekidana je zvukom policijskih i sirena hitne pomoći. Iako mi se na prvu kao novinaru učinilo da je malo previše policije i hitne pomoći što sam i rekla suprugu, misli su mi razbili šareni izlozi, delicije najrazličitijih boja i mirisa, kebabi koji se prodaju na svakom ćošku, te miris turskog čaja koji se pije litrima.

Nekoliko minuta kasnije poziv moje urednice Amine na suprugov telefon jer mene nije mogla dobiti, značio je da se nešto dogodilo.

„Gdje ste, jeste li dobro. Bio je teroristički napad u Istanbulu“, pitala je u jednom dahu.

Pomalo zbunjeno sam odgovorila da je na Sultanahmetu sve normalno, ali da konstantno prolaze policijske patrole i vozila hitne pomoći.

Pregledali smo vijesti i zaista samo nekoliko kilometara dalje u Istiklal kadesi (Ulica Istiklal) na Taksimu koju smo trebali posjetiti narednih dana bila je meta bombaškog napada.

Osvrnula sam se oko sebe, ista buka se čuje, muzika, trgovci koji iskaču pred vas nudeći robu, hranu, saobraćaj se odvija bez prekida...Kao da se ništa nije dogodilo.

No, društvene mreže već su blokirane.  

Ubrzo se vraćamo u hotel, pratim vijesti da je bombašica pobjegla, odgovaram na nekoliko poruka koje dobijam preko vibera. Većinom prijatelji i kolege pitaju je li sve uredu.

Na turskim ali i svjetskim tv programima izvještaji o terorističkom napadu i obraćanje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Raste broj povrijeđenih.

Ponovo izlazimo. Sad već novinar u meni ne dozvoljava da sjedim u sobi. Pomalo me zatiče situacija kojoj svjedočim. Turisti šetaju, večeraju u baštama restorana, saobraćaj radi i prepun je putnika, svi izlozi u punom sjaju. No, nešto je ipak drugačije. Policija s dugim cijevima na mjestima gdje ih ranije tog dana nije bilo. Na ulazu u kompleks Sultan-Ahmetove džamije policija s dugim cijevima, specijalna policija u maricama u pripravnosti. Turisti i dalje pristižu, ali detaljan pregled velikih torbi, ruksaka i kofera. Ulazimo ponovo u kompleks i izlazimo na drugoj strani, policija je raspoređena sa svih strana.

Plan je da sutra idemo na Taksim. Ostavljamo gužvu na ulicama Sultanahmeta i saobraćajni kolaps koji je, kako i sami Turci komentarišu, svakodnevnica. Najblaže rečeno, svi koji učestvuju u saobraćaju bez obzira na semafore misle da imaju prednost prolaska.  

Ponedjeljak ujutro u starom dijelu Istanbula neobično mirno i tiho. Neke radnje još su zatvorene, a na ulicama nema one gužve i žamora od nedjelje. Ulicama i dalje patrolira policija.

Za kretanje Istanbulom odlučili smo koristiti javni prijevoz, jednom karticom koju dopunjavate na automatima, možete se voziti svim prijevoznim sredstvima. Jedna vožnja tramvajem je sedam lira (manje od 1 KM). Došli smo prijevozom najbliže što smo mogli Galata tornju, no kroz „mahale i uzbrdo“ ne prolazi tramvaj pa smo desetak minuta uskim uličicama penjali se do tornja s kojeg se pruža divan pogled na Bosfor, i drugi dio grada.

Tramvajski saobraćaj u Istanbulu dobra opcija za turiste

Iako je ljepota u oku posmatrača, svaka istanbulska znamenitost lijepa je na svoj način. Od načina gradnje, do značaja koji je imala u periodu nastanka. Dok ispijate čaj pored Bosfora ne ostajete imuni na pjev galebova, a istanbulski zrak je vazdušna banja u odnosu na sarajevsku kotlinu.  

Do Taksima smo došli pješke.  

Usput ćete sresti i možda nekog uličnog čistača cipela koji će vam masno naplatiti „uslugu“ koju niste tražili. Savjet zlata vrijedan: Govorite samo 'para jok' ili ne vadite novčanik. Ja ću tako sljedeći put.

Taksim trg bez uobičajene gužve. U ograđenom dijelu Istaklal ulice u koju ulazite s trga Taksim ostavljaju se karanfili i odaje počast žrtvama terorističkog napada. Osim tog malog dijela od nekoliko metara, ostatak ulice koja je duga oko dva kilometra u uobičajenoj je rutini. Radnje, restorani, kafići otvoreni, prepuna ulica turista i domaćih i stranih. Policija je prisutna s obje strane ulice Istiklal, a bez pregleda torbi i ruksaka ne možete ući.

Ulica Istiklal dan nakon terorističkog napada 

Policijske kontrole uvedene su u metrou i prije ulaska prolazite detektor metala, ista situacija je u tržnim centrima, ali i u željeznici jer smo vozom išli na azijski dio Istanbula trećeg dana boravka.

Iako nije tako rano, Bagdat ulica jedna od najpoznatijih u ovom dijelu Istanbula poprilično je mirna. Kroz ovu ulicu prolaze automobili, ali ne i javni saobraćaj pa je to jedan od razloga zašto ulica duga šest kilometara sa brojnim radnjama, ugostiteljskim objektima, i stambenim zgradama nije tako živahna kao Sultanahmet ili Galata.   

Ono što ne možete ne primjetiti je odnos Turaka prema državnoj zastavi. Gdje god pogledate vidjet ćete barem jednu. Na uzvišenjima, stambenim zgradama, trgovima, u izlozima, svim institucijama.

Posljednju noć iskoristili smo za obilazak Galata mosta. S jedne strane blještavi restorani uz obalu, a sa druge deseci ribara čekaju noćni ulov.

Galata most i Galata toranj (desno) u noćnim satima posebna atrakcija 

Ono što treba istaći jesu i prihvatljive cijene hrane, odjeće, prijevoza, lijekova, vode koju bukvalno možete kupiti svakih pet metara. Jedna flaša od pola litra košta četiri ili pet lira što je oko pola marke.

Trgovci, prodavači, ugostitelji iako pomalo nametljivi da baš kod njih ručate ili večerate ili kupite suvenir ili slatkiše, već su naučili „prepoznati“ lica, pa vam često dobacuju „Saraj Bosna“.

Palac gore ili osmijeh je najmanje što možete da im uzvratite kad vas prepoznaju. Prilikom obilaska Kapali čaršije ili Egipatske pijace (Misir čaršija) prodavači će vam se obratiti i na bosanskom jeziku pa ponuditi kožnu jaknu, torbu, ili začine i čajeve. U svakom slučaju, interesantno za vidjeti. 

Kapali čaršija prepuna trgovina i kupaca 

Koliko god da sam provela vremena u Istanbulu, čini se, bilo bi malo. Radujem se nekom novom susretu  u nekom drugom godišnjem dobu.