Šta je iznenađujuće, šokantno i tragično u vezi sa akademijama nauka u Bosni i Hercegovini?

Piše: Dr. sci Enver Išerić

Šta je iznenađujuće, šokantno i tragično u vezi sa akademijama nauka u Bosni i Hercegovini? U svom tekstu „Iznenađujuće je kako relativno velik broj Bošnjaka nema ni temeljni osjećaj za državnost“, a koji je objavljen na NAP „Patria“ 20.11.2022. godine akademik Esad Duraković upozorava na opasnost koja prijeti Bosni i Hercegovini ističući „Iznenađujuće je – zapravo je tragično u danim okolnostima – kako relativno velik broj Bošnjaka, naročito onih koji su na istaknutim pozicijama, koje smatraju intelektualcima i posebno politički funkcioneri, nemaju ni temeljni osjećaj za državnost.“

Akademik Duraković je potpuno u pravu i mi to svakodnevno svjedočimo. Međutim, ako je, a jeste, istina da veliki broj Bošnjaka naročito onih koji su na istaknutim pozicijama, koje smatraju intelektualcima i posebno politički funkcioneri, nemaju ni temeljni osjećaj za državnost, šta je tome uzrok i kako i na koji način se to može popraviti. Da li izgradnjom osjećaja za državnost onih koji su na istaknutim pozicijama ili postavljanjem na pozicije onih koji tu državotvornu svijest već imaju. 

Bez obzira za koju se, od ove dvije opcije opredijelili, postavlja se sljedeće pitanje: ko to treba uraditi, predložiti i na kraju procjenjivati ko ima i nema izgrađenu državotvornu svijest. Moje je mišljenje da je jako teško procjenjivati i ocjenjivati. To se može raditi samo na osnovu rada i ponašanja onih koji su na određenim državnim pozicijama. A mi, Bošnjaci, nemamo te mehanizme koji osiguravaju praćenje rezultata rada svakog pojedinca i ostvarivanje ciljeva koji su mu postavljeni ili koje je on sam sebi, kao nosilac određene funkcije, postavio.

Za stanje u kojem se nalazimo, moje je mišljenje, da određen, možda i veći dio odgovornosti snosi i Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Zašto? Zato što smatram da ANU Bosne i Hercegovine, putem svojih šest odjeljenja, treba da prati stanje i predlaže moguća rješenja za prevazilaženje postojećeg teškog stanja sa kojim se susreće i bori naše društvo.

Možda ja nisam dovoljno kompetentan da o ovim pitanjima govorim, ali ja i ne govorim o rješenjima koja treba da predlaže ANU Bosne i Hercegovine, njena odjeljenja i njeni članovi. A, koliko je meni poznato, ANU Bosne i Hercegovine nije izašla sa svojim stavom o postojećoj „ustavnoj krizi“ u našoj državi. A ta kriza dugo traje. Traje od samog potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zar je moguće da naša , bosanskohercegovačka, Akademija nauka ne izađe sa svojim prijedlozima koji bi vodili uređenju države i osiguranju jednakih ljudskih prava za sve građane.
Zato, mišljenja sam, procese vode oni iz naslova teksta akademika Durakovića.

Zbog čega je to tako ja nemam jasan odgovor, osim što mogu konstatirati da ANU vodi, i još uvijek nije dobila bitku, sa administracijom oko rješavanja svoga pravnog statusa. I ovo je za mene iznenađujuće, šokantno i tragično. I to je činjenica koja puno govori i o našim državnim institucijama, koje trebaju i moraju da osiguraju normalne uslove rada naše ANU, ali i o ANU i njenoj snazi i ulozi u društvenim procesima. Dalje akademik Duraković navodi „Bošnjaci su u relativno kratkom vremenu osnovali – što je zaista šokantno! – čak tri akademije nauka“, želeći na taj način upozoriti na slabljenje ANU Bosne i Hercegovine. 

Zbog toga želim istaći da su te samo udruženja građana, koja su osnovale određene grupe građana, na osnovu mogućnosti koje im dozvoljava Zakon o udruženjima i fondacijama i da to nisu nikakve bošnjačke akademije nauka, jer ih Bošnjaci nisu institucionalno osnovali, koliko je meni poznato, ni na jednom nivou vlasti. To su udruženja kroz koja pojedinci žele ostvariti svoje želje da se „vinu“ u naučna prostranstva i okite titulom akademika, a što nošenje tog „turbana“ i „odore“ nema uporište u stečenom znanju, to je manje važno pitanje.

Zato smo mi Bošnjaci suočeni sa dva velika problema kada su akademije nauka u pitanju: niti Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine daje potrebne odgovore na osnovne probleme našeg društva, niti Bošnjaci imaju svoje akademije, koje bi to radile.